Bajka o puteljku zvanom život

Gdje sam? Što radim? Tko sam? Ne mogu sama sebe prepoznati, kamo li druga lica. Ovaj izopačeni i začarani svijet upućuje me na put kojim ne želim ići. Kako svijetu reći da ti hoćeš ići onim malim šumskim puteljkom koji vodi do drvene kolibice u kojoj se nalazi topao krevet i lijepi snovi.

Sretna sam. Napokon. Našla sam ju u malim stvarima. Išla sam kroz trnovito grmlje i duboke šume, ali našla sam Sunce koje me uvijek pratilo. Našla sam mirni vjetar koji me je uvijek gurao naprijed. I sad jasno čujem pjesmu ptica koju pjevaju samo meni. Imam još mnogo puta preći, ali potok koji šumi pored mene, poji me svaki dan. Srna koja se igra oko mene tu je da čuva od strašnih vukova. Medvjed koji oko mene hoda, pokazuje mi put. I meka trava koja je jos mlada štiti moje bose noge kojima snažno koračam. Na putu sam i oči su mi širom otvorene, te vide sve lisice koje žele mi prići i odvesti me s puta.

Priznajem bila sam na rubu ovo malog uskog puteljka ali nježna srna vrlatila me nazad. I sada koračam, idem ka cilju i ne gledam nazad. Pogled moj seže daleko, ali ne do kraja. Ne znam hoće li mi neki šumski jež stati na put i izbosti moja još mlada stopala. Imam još mnogo toga proći, ali znam da ću jednog dana sresti i tebe koji će mi se pridružiti u mom velikom putovanju. Jos ću mnogo sunčanih dana proživjeti, ali biće i onih hladnih noći gdje san prosto neće htjeti doći. Ali uz tvoju pomoć i to ćemo proći.

Ne želim ići autocestom u nekom skupom fensi autu. Želim biti djete koje se veseli pjevu ptica i šuškanju grana kada puhne topao južni vjetar. Ovaj prokleti svijet, s prokletim kalupima koji oblikuju “savršene” osobe. Ne želim to! Želim biti nesavršena. Želim praviti glupe greške i učiti na njima, želim padati, te se dizati i nastavljati borbu. Nisam kralj koji će probleme rješavati zamahom ruke. Želim biti vojnik koji će rješavati probleme tako što će prolijevati krv i znoj. Jer savršen život je monoton, a ja želim avanturu. Zato pustite me da pravim greške, da se patim, da se veselim i da tugujem. Želim život osjetiti u ponoj snazi na svojoj koži. Želim živjeti dok ne umrem.

Tekst: Ana-Marija Jurić, časopis “Smišljam”