Bizantska umjetnost: Ikone i ikonoklazam

Štovanje ikona u Bizantskom Carstvu bilo je toliko razvijeno i rasprostranjeno, da su se uz njega razvili običaji koji su bili drugačiji od onih na Zapadu. Početkom 8. st. poprimilo je neslućene razmjere, te je dovelo do otvorenih unutarnjih borbi, poznatih kao ikonoklazam.

Bizantsko Carstvo svakako je bilo jedna od najzanimljivijih srednjovjekovnih državnih tvorevina. Zbog svoga smještaja, u njegovoj kulturi i umjetnosti isprepliću se europski i bliskoistočni utjecaji. Ta veza stvorila je specifične oblike i mentalitet, koji ga razlikuju od europskih država tog vremena.

Ikone

Jedan od karakterističnih i prepoznatljivih izdanaka bizantske umjetnosti su ikone, koje su mogle prikazivati Krista, Bogorodicu ili nekog od svetaca. Način na koji su bili prikazivani odvajao ih je od ovozemaljskog svijeta, a vjernici su ih doživljavali kao svete predmete preko kojih su mogli stupiti u vezu s Bogom. Pozadine na ikonama u pravilu su bile zlatne boje, koja je negirala prostor i vrijeme. Time se fokus premjestio isključivo na prikazan lik, koji često ima smiren, neutralan izraz lica, očiju usmjerenih u promatrača.

Štovanje ikona početkom 8. st., osobito u pučkim slojevima, poprimilo je pretjerane razmjere. S ikonama se razgovaralo, a za neke se smatralo kako nisu napravljene ljudskom rukom. Pripisivale su im se različite nadnaravne moći.

Kao reakcija na to, uslijedila je propaganda protiv prikaza svetaca, Krista i Bogorodice na slikama, koja je trajala više od sto godina (726.-843.). Ikone su javno spaljivane, a uništavane su i zidne slike i mozaici. No, čini se da razlozi za pokretanje ikonoklazma nisu bili samo vjerske, nego i političke naravi. U Bizantu je propaganda protiv slika, počela 726. g., što se poklapa s vremenom kada je i kalif Jazid II. naredio uništavanje svih slika u hramovima, crkvama i kućama. U ikonoklazmu se zaista mogu prepoznati utjecaji ideja s Bliskog istoka, što je vidljivo i po podrijetlu careva koji su bili njegovi istaknuti pristaše. Započeo ga je car Leon III. koji je bio Sirijac, a nakon kratkog prekida, ponovno ga je pokrenuo car Leon V. koji je bio Armenac. Ovu staru opreku između grčkih i orijentalnih elemenata unutar bizantske kulture, mogu još dodatno potvrditi imena carica koje su obnovile kult slika, a to su Grkinja carica Irena, te helenizirana Paflagonijka, carica Teodora.

Kao pristaše ikonoklazma osobito se ističu intelektualci, dok je na stranu daljnjeg štovanja slika stao puk, na čelu s redovnicima. Redovnici koji su bili brojni, sa svojim velikim zemljoposjedima, bogatim riznicama, te izrazitim utjecajem na stanovništvo bili su izuzetno moćna snaga unutar države. Zbog njihove moći i utjecaja, carevi su kroz ikonoklastičke borbe iskoristili priliku da im smanje moć, a također i zaplijene dio imovine. Tako uz vjerski i politički, ikonoklazam zapravo ima i društveni kontekst.

Sukob je od 726. g. trajao sve do 780. g. kada je carica Irena, koja je preuzela vlast u ime svog maloljetnog sina, u sporazumu s papom uspjela obnoviti štovanje slika (II. Nikejski koncil, 787. g.). No, 813. g., car Leon V. ponovno je pokrenuo borbu protiv slika koja je trajala tridesetak godina, sve dok 843. g. carica Teodora nije potvrdila valjanost kanona iz 787. g.Konačni kraj ikonoklazma proslavljen je svečanom procesijom do Aja Sofije koju je predvodila carica Teodora. Izrađeni su i novi mozaici u Aja Sofiji, među kojima se osobito ističe onaj s prikazom Bogorodice s Kristom, smješten u samoj apsidi crkve.

Preuzeto sa: http://www.wikiwand.com/sh/Bizantska_umjetnost