Otuđeni čovjek – Kenan Kundalić
„…ja nisam omiljen na tržištu.
Ne smješkam se djeci.
Nisam zainteresiran za vojnička
djela.
Pijem za šankovima dok mi oči
ne iskoče kao zrele jagode.
Smrdim ispod pazuha i ne
čistim cipele.
Ja ne posjedujem
ništa.
Ne razumijem mnogo više od svojih
pogrešnih koraka.
Razumijem samo užas i
užasnije.
Ja ne mogu rimovati.
preumoran sam da bih
ukrao.
Ja osluškujem Segovijin
prijazan osmijeh.
Gledam svinjsku glavu i
zaljubljujem
se.“
Charles Bukowski
Polako prolazi šesti dan januara, Jesenjina sam prestao isčitavati. Prestao i sam sebe sažalijevati. Nisam umro negdje zaboravljen u jarku, nisu me ubili u nekoj kafani, nisu me spašavale drage, niti su o meni smislili hvalospjeve. Ništa vrijedno pomena. Ostao sam još uvijek tu, sa porodicom koja me voli i ono par prijatelja.
Ali sa januarom dolazi Charles, taj mrzitelj osrednjosti. Zatim Cioran, taj mrzitelj života. I ja počinjem da mrzim prvo sebe, zatim sve što me okružuje. A šta me to okružuje? Glupi ljudi u taxiju ili u redu u mesnici, sa njihovim glupim pričama o još glupljim ljudima sa kojima imaju tobožje probleme. Glupa pitanja koja i ne zahtjevaju odgovor, nego su uvertira za artiljeriju novih informacija i doživljaja koji ama baš nikome ništa ne znače. GUPI MALI ČOVJEK. Svuda se može naći, čak je i u književnosti dosta zastupljen kao svojevrstan vid anateme. Pisali su o mnogi o njima od Camusa, Suskinda, Kafkae pa do Dostojevskog, tog vrsnog znalca ljudske naravi. Naravno u poeziji malo ko se okomio na „čovjeka koji živi ne znajući da je već mrtav“ kao što je to radio Bukowski. Čitave nizove stihova je posvetio tom dijelu čovječanstva koji ni za šta nije dobar osim da prenosi genetski kod i stvara još više malih ljudi.
Čemu ovakav mizantropski stav, zapitati će se mnogi, pomalo i uvrijeđeni sa ovim što su pročitali. Odakle meni pravo da prišem ove riječi? Zar sam ja samoprozvani VELIKI ČOVJEK, intelektualac.
Ah, misao koja se slavi kao vrhunska civilizacijska vijednost, koja u meni budi stvaralačku energiju, gura me daleko od svega što mi je bilo drago. Daleko od ljudi i ja čeznem za Bodlerovim neprekidnim snom.
Ja sam otuđen čovjek. Proces alijenacije je odavno počeo. Otuđen sam od samoga sebe. Svakim danom gubim dio identiteta smješkajući se tim malim ljudima i podilazeći im. Ustajem svakoga dana sa istim pitanjem – ko sam ja. Razočaran shvatam da se polako smanjujem, postajem mali čovjek. Mali otuđeni čovjek, otuđen od svega.
To što sam svjestan tih činjenica me ne čini boljim od ostalih, naprotiv. Ali znam da je svijet užasno mjesto, i ja ga ismijavam. Barem mi je to zadovoljstvo ostalo.
Ja sam svaki stih gore izrečen, čuvajte me se!
Slagao sam na početku texta, još uvijek se sažalijevam.
