Merima Handanović pjesnikinja iz Zenice


PIŠE: Kenan Kundalić

Pjesnikinja Merima Handanović, u martu ove godine promovisala je svoj pjesnički prvijenac „Kihoteske“ u Općoj biblioteci Zenica, zatim su uslijedile promocije u Gradskoj biblioteci Kakanj i sarajevskoj Galeriji Preporod.
Rođena je u Zenici, gdje je završila Filozofski fakultet, Odsjek za bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost, nakon čega je magistrirala na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Radi kao lektorica i voditeljica Službe za odnose s javnošću u Bosanskom narodnom pozorištu Zenica.

kihoteske

”Kihoteske” su tematski podijeljenje u tri ciklusa: ”O jeziku bližnjeg svoga”, ”Kihoteske” i ”Neslavno razumijevanje Slave”. Svojim pjesništvom je oživjela i sjećanje na Slavu Raškaj, gluhonijemu slikarku devetnaestog stoljeća, koja je u tišini mijenjala svijet i ostavila trag u intelektualnom životu i razvoju žene tog vremena.

Možete li se sjetiti svojih pjesničkih početaka, kada ste počeli pisati poeziju?

Danas mi to izgleda tako daleko, kao da je pripadalo nekom drugom životu. Od samog djetinjstva sam bila pomalo atipična učenica, kćerka, unuka. Atipična u smislu da sam bila sklonija stvarima i pojavama koje nikog nisu zanimale. Ne sjećam se na kojem tv-programu, ali znam da su prvi stihovi koje sam čula bili stihovi Mike Antića: ”Na ovu zemlju sam svratio da ti namignem malo, / da za mnom ostane nešto kao lepršav trag…” a tada sam imala možda pet godina. Pomislila sam kako su te riječi lijepe i kako bih voljela govoriti tako lijepo. Kasnije sam u osnovnoj školi počela pisati prozu, pa sam u srednjoj školi nagrađivana za najbolje pjesme. Zapravo, otkako znam da pišem, pisala sam, ali različite forme. Kasnije sam krenula na fakultet i uplašila se da će neko kritizirati taj moj rad i prestala sam da pišem… Onda su mi se dogodile ”Kihoteske”.

Imate li omiljenog pjesnika/pjesnikinju, ko je na vas najviše uticao?

Ovo vam je najteže pitanje koje ste mi postavili. Svi smo mi žrtve sjećanja, pamćenja i prisjećanja kada se bavimo umjetničkim poslom. Mislim da ne postoji umjetnik bez utjecaja prethodnika. Meni je formalno književno obrazovanje u mnogome pomoglo da se baziram na klasike od kojih sve počinje. Jako volim poeziju Yeatsa, Lorke, Bodlera, Whitmana, Ujevića. U posljednje vrijeme uživam u čitanju poezije na francuskom. U biti, konstantno mi se duži spisak omiljenih, pa se plašim da bih mogla dan potrošiti nabrajajući.
Ne mogu reći da imam uzore, ali sigurno mogi reći da koliko svjesno toliko i nesvjesno obrazovanje, učenje i čitanje jeste odredilo moj put. Ima u mojim pjesmama mnogih tuga mnogih bivših ljudi.

14872573_10210785910394513_463496794_n

Šta je predhodilo nastajanju ove zbirke, kako je tekao proces njenog nastanka?

Prethodilo je ćutanje o poeziji i skrivanje da je pišem. Nikad nisam saznala kao ti izgleda ponašati se kao pjesnik/inja. Ne mislim da isti rastu na nekom drugom tlu, hrane se i poje drugačije. Sve je to zapravo izgovor za ko zna šta.
Meni se desilo upravo to da koliko dugo sam ćutala, toliko brzo mi se desila zbirka. Prva osoba kojoj sam s povjerenjem poslala cijelu zbirku je moja recenzentkinja iz Beograda, koja je samo napisala: ”Ti ako nećeš objaviti, ja ovo nosim negdje u Beogradu i objavit ću ti je ovdje. ” U vrlo kratkom periodu, svi bolovi, sve moje radosti i moje ljubavi su našle svoje mjesto u mojoj zbirci. Zapravo, ”Kihoteske” više i nisu moje, one pripadaju čitateljima, a ja sam nastavila da živim svoj obični život u svom domu, u Pozorištu koje toliko volim, sa svojim prijateljima.

Zašto ste se odlučili za sam naziv „Kihoteske“?

Prvi naziv koji sam ja imala je bio ”Napušteni brod” i onda sam razgovarala s prijateljicom i konstatovale smo da nekako u književnosti ima već previše brodova. Kasnije smo obje davale prijedloge, ali ništa mi se nije učinilo dovoljno dobro. Kako se volim igrati riječima, tako se ”niotkud” pojavila ta riječ ”kihoteske” i to je bio konačni naziv. Kad sam ispisala taj naziv, shvatila sam da će mi svi postavljati baš to pitanje.
Kihoteske s jedne strane jer ima taj sufiks –ske koji aludira na nešto pomalo drugačije, zanimljivije, radosnije, kao humoreske, groteske, a s druge strane jer sam cijeli svoj život bila drugačija i imala vlastite vjetrenjače protiv kojih se i dan danas borim. Nekako sam uvijek željela da ljudi budu bolji nego što jesu i svaki put kada bih pred drugima izgovarala konstatacije o dobroti drugih ljudi, ismijavali su me zbog toga. U tim trenucima sam se osjećala baš kao Don Kihot.

Na kojem osjećaju se formirala zbirka?

Potekla je bujica riječi koja je oslobodila sve osjećaje koji su bili zarobljeni u meni. Ne mogu govoriti o osjećaju kad znam da su se svih dvadeset četiri godine mog života asimilirale u jednu knjigu.

Prošlo je dosta vremena od vaše prve promocije, kako je zbirka prihvaćena?

Nisam željela da plaćam recenzije, niti da se dodvoravam poznatim književnicima kako bi zborili o meni. Od tri recenzije nisam platila niti jednu. Na sarajevskoj promociju su govorili moji univerzitetski profesori koji kažu da su pjesme iz zbirke antologijske vrijednosti. To mi je ogromno priznanje.
Dešava mi se da obavljam svoje svakodnevne aktivnosti plaćanja računa, odlaska kod ljekara, kupovine i da me ljudi prepoznaju i kažu da uživaju čitajući moju poeziju. Od potpuno nepoznatih ljudi koje nikad nisam vidjela dobivam poruke kako im se vratila vjera u poeziju kako su pročitali moju knjigu. Meni je najvažnije da je zbirka našla put do čitatelja. Njih ne možete potplatiti, kritiku da.

Koliko se danjašnji ritam života uklapa u stvaranje i čitanje poezije?

Uklapa se, jer smo bića sklona prilagođavanju. Poezija nikada nije bila ukus širih narodnih masa niti su se štampali ogromni tiraži poetskih zbirki. Prosto, poeziju doživljavaju rijetki.
Danas je jednostavnije u smislu da brzi ritam života dopušta da nam tehnologija pomaže u ispisivanju stihova. Većina mojih pjesama je nastala tako što sam išla od tačke A do tačke B i nešto sam vidjela, osjetila, poželjela zapisati i zapisala na mobitelu hodajući, jer mi je to bio najbrži način da sačuvam stih. Poezija ne izumire, i danas ljudi čitaju, pišu, vole. Kako je poezija drugačija iz epohe u epohu, tako su drugačiji i njeni autori, ali poezija živi.

Koji su vam dalji planovi, kada možemo učekivati vašu narednu knjigu?

Ne volim planirati. Sve što nisam planirala, ispalo je sjajno, a sve što sam planirala, izjalovilo se.
Sad za sad radim posao koji jako volim, u ustanovi za koju dišem. Školujem se i dalje. Ako bude nova zbirka nekad u budućnosti, bit ću jako sretna, a ako ne bude, neću žaliti. Non, je ne regrette rien.


Tvoj stav

Ostavi komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena zajedno sa komentarom.Potrebna polja su označena sa zvjezdicom(*)



RadiYo Active

Šta svira?

Title

Artist