Pravoslavni običaji jedne porodice
Praznici zauzimaju posebno mjesto u jednoj godini našeg života. Oni su samo jedan znak ljubavi i pažnje koju darujemo članovima naše porodice, prijateljima, poznanicima i dragim osobama koje nas okružuju.
Za vrijeme dolaska nekog praznika, naše srce se ispuni ljubavlju, te nam briše sve ružne misli i sjećanja, a vraća u život ona stara, koja su dio sjećanja naših nana, deda i roditelja. Stvaramo nove običaje, nove ljubavi i nova sjećanja. U sklopu zanimanja i malog istraživanja o pravoslavnim običajima, došli smo do jedne jako zanimljive priče, koja nam je dala do znanja da druga vjera, koja je prisutna u našoj blizini ne mora ometati našu vjeru. Ustvari, riječ je o ispovijesti jedne djevojke, koja je počela svoje putovanje u jedan mali grad Srbije, nadajući se da će pronaći svoju sestru, koja je davno napustila njenu porodicu. Konkretan razlog njihovog nepričanja nije navela, ali kaže da je prošlost nešto iz čega se uči, ali ne i pamti. Rekla nam je da je njen put do malog gradića u Srbiji bio naporan, te da je sam put izmorio, ali su je ljepote Srbije navele na razmišljanje o svemu. Došavši tamo, i po prvi put upoznavajući svoju sestru i njenu porodicu, nije znala što je za činiti. Bio je peti januar. Tamnom jutru i hladnom vremenu nije dala da joj pokvare dan, iako je i sama znala da će izgubiti svoju sestru iako je nije ni poznavala. Te vjerske razlike, nacionalne razlike su joj predstavljale problem, koji u glavi nije mogla lahko riješiti, ali u stvarnosti se pokazalo drugačije. Sestra je dočekala svoju sestru sa svojom djecom i mužem. Djevojka Jasmina, koja je mislila da će se izgubiti u ludilu kojeg je sama sebi stvorila u glavi, je bila iznenađena prijatnim gestom svoje, po prvi put upoznate sestre. Imala je 17 godina tada, jedva je i imala dozvolu da sama ide preko granice, pa se i bojala. Ispričala nam je kako je prisustvovala jednom najljepšem trenutku u njenom životu. Dočekala je praznik sa svojom porodicom. Nevjerovatno je kako lijepa riječ otvara sva vrata jednog srca, koji je prije znao ili za mržnju, ili za ignorisanje. Naime, sedmog januara je dočekala Božić sa svojom novom porodicom. ”Hristos se rodi” bilo je prvo što je tog jutra ona čula. Iako je muslimanka, koja je dolazila iz malog gradića Bosne i Hercegovine, uklopila se savršeno. Mali sestrić joj je u krevet donio jednu čestitku, koja je zarosila njeno oko, vidjevši da njen novi mali drug ima samo najbolje namjere prema svojoj tetki. A kada je čula da je zove tetkom, poželjela je da zauvijek ostane tu. Svi su zajedno otvarali poklone, ponovo krasili drvce, iako nisu imali potrebe. Jasmina je navela kao da je to dio porodične tradicije. Svi su zajedno išli da se pomole, te su imali najljepši doručak. Jasmina nam je rekla da će uvijek pamtiti ukus te hrane. Iako se nadala velikim razlikama, obrisala ih je. Nadala se predrasudama koje je pobijedila, i mislila je da je pravoslavna vjera neće prihvatiti. Desilo se upravo suprotno. Čovjek se kroz život bori sa razlikama, na koje gleda isto, ili ne. Jasmina je odabrala gledati srcem, kao i njena nova porodica. Naučila je nešto o pravoslavnim običajima i prihvatila ih kao svoje.
TEKST: Emina Horić, članica “Dječijeg parlamenta” Zenica
