Bona – zlatna žila grada

Moram da priznam da sam se mučio oko ovog teksta. Kako da napišem sve što mislim o „Cafe bar Bonaparte“ (u nastavku samo Bona), tom pariškom kutku u centu Zenice. Odakle da počnem.  Možda ovako: Poznajem stotinu lokala gdje se može popiti piće, ali samo jednu kafanu. Nije loš  početak, jasno daje do znanja u kojem smjeru tekst treba da ide.

Za početak, definirao bih šta to čini Kafanu, a to su tri aspekta.

 Norminirana društvenost– koju određuje vlast, propisima. „Kafana je ugostiteljski objekat u kojem se pripremaju i uslužuju pića, napici, pretežno jednostavna jela.“ To bi bila zakonska definicija.

Formalna i organizirana društvenost– nju čine ugostitelji/vlasnici i udruženja, koja su vezana za kafansku struku, (recimo Udruženje ugostitelja)

Neformalna društvenost.- koju, naravno, sačinjavaju gosti. Gosti potvrđuju identitet kafane. Bez njih bi, pogađate, kafane bile samo prazni prostori. Uređeni, prazni prostori.

Ne zna se tačno ko je izmislio kafanu, korijene vuče iz arapskih zemalja (gdje se služio duhan i kafa), pa su širenjem Osmanskog carstva došle i do naših prostora.  Evropski čovjek svoj društveni napredak uveliko duguje kafani. U njoj  su se nerjetko osnivali razni klubovi, partije, formirale novine(kao što je  slučaj sa Liberteom, koji je nastao u Boni),  nastajala su književna remek-djela, čak i zakonski propisi. Tako da mogu sa pravom reći da je kafana  prerasla u osnovnu čeliju društva.

Svaki grad, koji iole drži do sebe, trebao bi imati nekolicinu prepoznatljivih lokala, da ne idem toliko daleko pa kažem po kojima bi trebao biti poznat, a kako Zenica već duži niz godina nema  Gradsku kafanu, primat su počeli dobijati manji lokali.

Među njima procvjetala je i Bona. Od samog početka svojim izglednom, nekonvencionalnim izborom muzike ali i prijemljivošću deklarisala da neće biti „samo još jedna“ od brojnih kafana Zenice.

Već četiri godine ona cvjeta, povremeno mijenja ruho i ne pokazuje namjeru da namjerava stati rasti, u bilo kojem smislu. Iako relativno mlad objekat, Bona se nametnula kao epicentar kulturnih dešavanja u našem gradu, te njeni gosti imaju priliku da se svakodnevno kultivišu, bili to sedmičnjaci u kojima su predstavljene francuske ličnosti iz svijeta umjetnosti, brojne promocije knjiga, izložbe, večeri poezije, svirke, itd. Odužio bi se tekst kada bih sastavio popis svih programa koji nam je pružio taj espace magique. Onda ne čudi što svjetski putnici, koji prolaze kroz Zenicu, obavezno tu svrate da orkijepe tijelo i duh.

Zbog čega  opsesija ovim lokalom i zašto o njemu govorim kao o živome biću. U nastavku moram biti subjektivan (koga ja lažem, kao sa da sam od početka bio objektivan). Zar nije Bona, baš kao majka, pitam vas, iznjedrila mnoštvo uspješnih ljudi, umjetnika, djela.  Jesam li hiljadu puta „skakao“ sa njenog šanka, pa se sutradan vraćao na „mjesto zločina“. Za tim istim šankom nad kojim sam napisao brojne stihove, sa zanosom pjevao nošen atmosferom, ali i tugovao tješen blagom prijateljskom riječju.  Eto to je Bona, skrovište kad zatreba ali i nježan prijatelj.  Naravno treba spomenuti mlade zdravog razmišljanja i vedrog duha koji se tu okupljaju i čine njeno magično jezgro.

U vrijeme kada kafane umiru kao ljudi, a klubovi i ulickani kafići sve više dobijaju na značaju, „Cafe bar Bonaparte“ ostaje zlatna žila ovoga grada, koja se svojim šarmom(zajedno sa mušterijama) bori protiv malograđanštine i mediokritetstva  i svakodnevno odnosi pobjedu.

U nastavku van donosim pjesmu koju sam, prije dvije godine,  napisao o Boni u nadi da će zajedno sa kafanom dosegnuti besmrtnost i tako spasiti i mene.

Ja sam otpor mentalnoj robiji.

Ja sam spomenik slobodnom životu.

Ja sam agora ovog grada.

Ja sam radost i bol.

Posljednje utočište.

Ja sam dio grada.

Svi su dio mene.

Ja sam korijen misli.

U meni mladost, zaljubljeni par.

U meni ludost, života dar.

Ja sam Olimp bez bogova.

Ja sam skup okruglih stolova.

Koji čekaju vitezove.

Nisam izlog rugla i kiča.

Ja sam fontana, izvor pića.

U meni pjesma, stih, skica.

Nada mnom zvijezde, nebo, ptica.

Jutru određujem značenje.

Noći ispraćam na počinak.

Za jedne okolnost.

Za druge neminovnost.

Ja sam kurir svakoga dana.

Svima znana “Bonaparte” kafana.