„I JA SAM ŽRTVA VRŠNJAČKOG NASILJA“
„Vršnjačko nasilje? Pojam koji je toliko korišten, a s druge strane rijetki su oni koji znaju pravo značenje istog. Zanemarimo definiciju, zanemarimo ono što čitamo u novinama, ono što nam maže oči. Ovo je prava istina. Ovo je moja priča.
Mnogi će me pitati kako je to sve počelo?! I zašto baš ja?! Ali na ta pitanja nemam odgovor. To je kao nabujala rijeka, uhvati te prije nego se snađeš i onda si u njoj. Boriš se da opstaneš ni ne shvatajući koliko je ustvari duboka. Ni ne shvatajući da svakim pokušajem da izađeš iz nje samo toneš dublje. Pa šta uraditi onda da pobijediš? Šta uraditi da preživiš?
Prvi put kad sam shvatila da sam žrtva vršnjačkog nasilja je kada su mi rekli. Iako sam do tad već svakodnevno tonula, i svaki moj pokušaj da se vratim u normalu je završavao kobno po mene. Nisam više razlikovala crno od bijelog. Sve mi je bilo sivo. Instikti su mi pali. Koncentracija mi je nestala. Postala sam živo biće koje preživljava, a ne živi. Ipak i dalje nisam sebi priznala da sam zlostavljana. Umjesto tog sam nastavila da padam. Ali bitno je priznati. Bitno je dignuti glas. Biti glasniji od zlostavljača.
Kada ti upadneš u tu nabujalu rijeku, malo njih će te pokušati izvući. Kod mene, s druge strane, svi koji su vidjeli šta se dešava nisu reagovali. Sve osobe koje su smatrane prijateljima su mene napustile, i stale na stranu nasilnika. Samo su mi rekli da ne žele da se isto dešava njima. Pa zar nije odlučna većina uvijek jača od pojedinca, zapitah ih? Ali na to ne dobih odgovor. I sad ovom prilikom im kažem hvala, jer su mi proširili vidike, i natjerali da shvatim koliko je porodica bitna. Oni su jedini koji su ostali uz mene, i koji su me izvukli iz te nabujale rijeke. Jedini su pružili ruku spasa, jedini su pokušali.
Ta nabujala rijeka, baš kao jedna velika bolna farsa, je nakratko postala moj život. Mislim da nikada iz te rijeke nisam izašla potpuno. I mislim da nikada ustvari neću ni izaći u potpunosti. Svaki dan sam jednim dijelom u njoj. Međutim, naučila sam kroz ovo sve da se bitno boriti. Naučila sam da je bitno ustati i reći svoje mišljenje, iako se drugi ne slažu. Pa šta su na koncu ti ljudi? Oni isti što su stali na stranu zlostavljača? Jedno veliko ništa. Možda im se neki još dive, baš kao i tom nasilniku što su. Možda oni i dalje imaju fanove; ali šta je to ustvari? Ništa naspram onog što ja mogu, a to je vidjeti prave vrijednosti. Vrijednosti svega što me okružuje, uključujući vrijednosti određenih ljudi, a naročito vrijednost sebe. Sve ostalo je manje bitno. Čak nebitno. A ljudi k'o ljudi, bez obzira koje starosne dobi, teško kad da nauče. A ljudi k'o ljudi, oni će ionako pričati.
Ovo sve me naučilo da sebi postavim prioritete, da postavim ciljeve, i da radim na njima. Naučilo me da volim sebe više nego bilo koga drugog. Naučilo me da ne zavisim od drugih psihički. Sada imam svoj mali svijet u koji nema mjesta za negativnost. Nema mjesta za lažna predstavljanja. Ovo sve učinilo je da brže odrastem, ali najviše mi je drago to što me učinilo onim što ja jesam danas, a to je čovjek. Čovjek koji širi ljubav, ali i čovjek koji se bori. Čovjek koji ne želi više da šuti i da se klanja ovom bolesnom režimu. Naučila sam da je najveća snaga u nama, i da jedinu stvar koju nam neko ne može oduzeti jesmo mi sami, naše razmišljanje, naš glas. Svi su htjeli da ovo nestane što prije moguće, da se premaže raznim bojama da se ne vidi, i da se ne priča. Htjeli su da se zaboravi. Ali ja ne zaboravljam. Ja želim da se jasno i glasno čuje sve što imam da kažem: Ja sam Amina Fetić, i ja sam žrtva vršnjačkog nasilja.“
TEKST: Amina Fetić, članica “Dječijeg parlamenta” Zenica
