Moja životna nota
Sa čestitim ljudima u prvom planu, i bogatom historijom u pozadini, Bosna i Hercegovina ima okvire najljepšeg likovnog djela. Kroz vijekove su Bošnjaci osvajali mnoge titule predanosti svojoj domovini, te ih sve pratili radošću, ali i ponekom pjesmom koja srce grije, a dušu hrani.
Svakom dedi i svakoj nani srce zatreperi, a oko zarosi kada čuje neku pjesmu iz radosnih, mladih dana, koje počinju najljepšim tonovima harmonike i najljmilijim glasom sevdaha. Bilo je to lijepo doba, sjećam se riječi moga pradede, koji je, kvaseći svoje suhe usne, gledao u jednu tačku kao da se prisjeća tih dana kada mu zadovoljstvo nije pružao jedan lajk na Facebook-u, već visoka nota harmonikaša i oči jedne djevojke Emine, koju je zagledao, slušajući riječi Šantića, u kojoj je pronalazio istinu o Emini, upravo gledajući u svoju Eminu. Reče da mu je i bilo vrijeme da se zaljubi tada, nije dugo. Vrijeme je jedno- teče bez prestanka. Ono se ne mijenja, mijenjamo se mi. Najbolji dokaz svemu tom jeste ta vidljiva slika kontrasta tog vremena, nekoliko desetina godina unazad, kada je zadovoljstvo predstavljala ljubavna pjesma, sevdah, i današnjice, kada je u istu tu Bosnu, koja je vijekovima držala do svoje tradicije, čuvala je kao svoje najvrednije blago, došla nova muzika; i dobra i loša, i brza i spora. Sukobile se harmonika i gitara i počele igrati opasnu igru, gdje lahko zavade dva prijatelja, dva brata i dvije sestre. Ko bi rekao da je muzika tako važna?! Ja nisam nikada ni pomišljala na to, niti obraćala pažnju, sve dok se i sama nisam našla u jednoj od situacija, kada sam morala birati između vlastitog stava i prijateljstva. Imala sam samo dva puta, i, ne igrajući po pravilima, izabrala sam treći… Izabrala sam kompromis. Nedavno se to dogodilo. Ovu našu mladež baš pogodi tuđe mišljenje, i ono istinito i suprotno, i pogrešno i pravo. Oduvijek sam bila za sevdah i naše domaće tonove. Odgajana sam u porodici gdje je sevdah i bosanska tradicija dio odrastanja, gdje su stare igre najljepše, gdje je bosanska prošlost veliki dio sadašnjosti, i gdje je uvijek moje sveto, a tuđe lijepo. Bila sam zbunjena. Niko se nije naučen rodio. Baš mi se sad to desilo, kada sam u tim godinama gdje stičem prijatelje za život i otkrivam ljepote prijateljstva i života. Našla sam prijatelja koji mi je odgovarao, ali kako sam čula, muzika utiče na ukus i mišljenje čovjeka. Ja dijelom u harmonici, a on u gitari, i to onoj električnoj… Nije mi imala prijatan zvuk, nisam osjetila neku toplinu oko srca, nego samo hladnoću, led… A kada je počeo govoriti protiv moga, nisam mogla stati i gledati kao što to inače činim. Možda zato što me vrijeđala sama pomisao da ovako lijepu muziku neko može smatrati zastarjelom. Možda sam prijatelja odbacila na nekoliko dana od sebe, ali naše prijateljstvo i naša povezanost je bila jača od nekih ukusa, te smo stali na tom. Svaki od nas je odlučio da živi život drugog. I jesmo. Otkrila sam tako i druge svjetove muzike pored mog standardnog, pored naše muzike i običaja. Upoznala sam sličnost mene i prijatelja kroz različite stvari. Rekao mi je da je muzika, ma kakva bila, dio nas i naše mladoti, te da nešto novo i nepoznato ne mora biti loše. U srcu sam i dalje čuvala svoj glas i igru domovine, ali sam pjevala i glasom drugoga. Ujedinili smo glasove, pobijedili razlike. Sad je to moj najbolji prijatelj.
TEKST: Emina Horić, članica “Dječijeg parlamenta” Zenica
