UZ PRAVU LJUBAV DALJINA NIJE PREPREKA
Dokaz da su kilometri samo broj, i da uz iskrenu i pravu ljubav sve je lakše,dokazao nam je mladi dvadesetogodišnji par…ona Bosanka,a on Norvežanin. U nastavku, njihova ljubavna priča…
Naša priča počinje preko facebook-a upoznavanjem pitanjima o porodici,godinama, školi i svim tim sitnicama i pisanjem po čitav dan ili ”nekoliko sati” .
Većina veza koje pređu i u brak započnu od neke osobe ko predloži nekog ili ispriča par stvari o osobi i onda se rodi prijateljstvo. Tako smo i mi poslije toga pisali i upoznavali se preko facebook-a ,pisali satima i danima tako sve pet mjeseci…
Početak je težak i u većini veza koje su vrijedne mora biti i nešto što će otežavati da bi se izvuklo iz osoba da li su spremne na to i da dokažu jedno drugom da vrijede,ma da ima osoba koje i nemaju poteskoća s tim.Naša muka je bila što smo bili udaljeni 3000km i jedino što nam je preostajalo i što nas je spojilo je facebook,a ubrzo i skype.Iz silnih priča oboje smo skontali da ima nešto što bi vrijedilo čekati,a naše čekanje je bilo pet mjeseci koje je bilo teško,ali i vrijedno iako se nikada prije nismo vidjeli opet smo dočekali taj dan kad ćemo se sastati i popričati uživo.
Prvi sastanak i prvi zagrljaj sa donekle nepoznatom osobom je prošao više nego dobro više od onoga čemu smo se nadali..Možda malo jeste čudno,ali jedna stvar je da se nismo nijednom posvađali za tih pet mjeseci,a pisali smo skoro svaki dan po 6-7h.To govori da je daljina samo riječ ili izgovor za neke koji ne žele i nisu spremni čekati.Poslije pet mjeseci kako sam i napisao vidjeli smo se po prvi put i svaki dan bih je čekao da završi školu da bi hodali. Imali smo svega desetak dana,ali smo svaki dan izlazili po 5-6 h.Kada je bila zima znali smo stajati negdje pričati,šetati onako smrznuti,jer nismo mogli po čitav dan sjediti negdje u zatvorenom…to je prošlo i rastali smo se i ponovo je pred nama bilo čekanje koje je postalo teže,jer smo se vidjeli i zavoljeli prije svega započeli vezu i to je mnogo otežavalo,pa smo se po prvi put i posvađali,ali uvijek bi se brzo pomirili sat vremena je najduže da nismo pričali jedno s drugim.To je trajalo nekih godinu i par mjeseci,došao bih bili bi zajedno desetak dana i onda bi se vratio nazad na teško čekanje u Norvešku od 3-4 mjeseca.
Prepreka je bilo,možda neke i sa moje strane gluposti,ali u svakoj vezi može biti sa obje strane može biti samo sa jedne,ali bitno je to da nikada ništa nije bilo jače od naše veze.Nakon svega toga ja sam odlučio malo postavljati pitanja o tome da li bi prihvatila kad bi ju neko kao ja zaručio,iako se školuje još uvijek i da li bi nekada možda pristala i na udaju,ali nisam direktno baš pitao o nama već pitanja iz kojih bi izvukao meni važne informacije,a da ona ne skonta sta želim.Tako nakon tog razgovora prošlo je dva mjeseca i ja sam došao u Bosnu.Izlazili smo par dana i jednom sam je zamolio da duže da ostanemo bi uradio sad već jasno šta i naravno prihvatila je prsten.
Išli smo ka tome da se vjenčamo za 5-6 godina dok ja budem gotov sa školom i budem stao na svoje noge što bi se reklo,ali među nama je ljubav cvjetala i nemoguće je bilo čekati 6 godina tako da se čekanje pretvorilo u svega nekoliko mjeseci da bi odlučili započeti brak.Tog jednog mjeseca kada sam došao u Bosnu ništa nam nije bilo strano kao prilikom zaručivanja..zaboravio sam reči,prije toga sam i ja bio zaručen od nje tako da možda je nekom to strano da žensko zaruči muskarca,ali i to može kad se voli i da se vratim na vjenčanje koje je već bilo dogovoreno kada sam došao tražili smo vjenčanicu i neke druge sitnice,ali prije svega nije ovo toliko bitn, jer ko nema mogućnosti za neke specijalne detalje najbitnije je da se dvoje vole.Mi smo pozvali neku najbližu familiju i vjenčali se i slikali da zabilježimo i to u jednu našu arhivu slika od početka veze.
Da smo rano donjeli odluku nismo,jer prava ljubav dođe jednom i nikad više,zato treba dobro zainteresovan biti i vidjeti da li je druga osoba takodjer zainteresovana za nas i onda samo naprijed,a to što smo mladi ne igra nikakvu ulogu,jer ćemo mi svoju sudbinu krojiti sami i naći vremenom svoj dom,dobiti porodicu sve zajedno tako da nekako mi se čini to ljepše i zanimljivije nego kada neko dođe na gotovo i nema problema i na neki način,možda to dosadi nakon nekog vremena,dok mi,kada se zajedno namučimo za nešto znat ćemo cijeniti jedno drugo i neće nam pamet zalutati negdje.Tako da rano je za one koji se ne vole dovoljno i prije svega treba bit pametan u početku i ne ići daleko,ako tako uspije to je to,a ako uspije prilikom neke greske,a zna se koje onda to nije to.Tako da treba da se dobro zainteresuju za osobu koju vole,ako je ta ista osoba zainteresovana za njih i da paze i dobro vide da li dobijaju pravo ”volim te” ili lažno,i da,još nešto kada dođe trenutak da se možda odreknu nečeg radi te osobe neka urade,ali i to znat će da li trebaju ili ne i znat će i da li je osoba vrijedna.Kada jednom sami pogriješe pa ta osoba ostane sa njima i dalje,a ako ode lahko,znači da ne želi dovoljno tu vezu ili nešto više od veze.
TEKST: Ajla Mrkaljević, članica “Dječijeg parlamenta” Zenica