ŠVICARSKA STRUČNJAKINJA ZA INKLUZIJU: “Ako su djeca izolirana zbog poteškoća ili društvene marginalizacije, propustiće mnoge prilike za učenje”
Prof. dr. Judith Hollenweger, stručnjakinja za inkluzivno obrazovanje s Pedagoškog instituta Univerziteta u Cirihu svoja iskustva imala je priliku podijeliti na dvodnevnom Inicijalnom sastanku ‘Inkluzivno obrazovanje u BiH’ održanom u Sarajevu u organizaciji UNICEF-a i koji je okupio stručnjake i praktičare iz cijele BiH.
S prof. dr. Hollenweger razgovarali smo o trenutnom stanju u inkluzivnom obrazovanju u Europi, novim saznanjima, istraživanjima i pristupima, načinima unapređenja inkluzivnog obrazovanja i njegovim osnovnim ciljevima…
Na kojem nivou je inkluzivno obrazovanje trenutno u Evropskoj uniji?
– Inkluzivno obrazovanje je prioritet svih evropskih zemalja i implementacija je dostigla vrhunac ratificiranjem UN Konvencije o pravima osoba s invaliditetom.Nakon terorističkih napada u Parizu u januaru 2015., percepcija onog na šta se inkluzija treba fokusirati se proširila. U martu 2015. Ministri obrazovanja zemalja EU su usvojili “Deklaraciju o promoviranju građanstva i zajedničkih vrijednosti slobode, tolerancije i nediskriminacije putem obrazovanja”. Na jednom mjestu se diskutovalo o demokratskom građanskom obrazovanju i ‘inkluzivnom obrazovanju’ koje su ranije mnogi vidjeli samo kao inkluziju djece s poteškoćama.
SASLUŠATI DJECU: “Djeca koju nikad niko nije saslušao također neće naučiti da slušaju druge, djeca koja nisu dobila priliku da pokažu sposobnosti nerado će pokušati razviti nove sposobnosti”
Svaka država ima specifičnu istoriju, kulturne vrijednosti i demografiju, i zbog toga su različite države razvile i drugačije pristupe inkluzivnom obrazovanju. Ipak sada su se razgovori pomjerili iza diskusija o samoj lokaciji i ideoloških debata o ‘punoj inkluziji’ kako bi se napravio put ka fokusiranju na to kako osigurati kvalitetno obrazovanje za svu djecu u njihovim zajednicama. U tom kontekstu, raznolikost u pristupima vidi se kao šansa da jedni od drugih učimo. Djeca mogu pohađati redovno školovanje, ali da ipak izađu iz škole a da nisu naučili ono što je za njih bitno, i da se osjećaju otuđenim od društva i bez mnogo nade da će biti uvaženi članovi društva kojem će i sami doprinositi. To je izazov sa kojim se susreću mnogi obrazovni sistemi u Evropi: Kako da obrazovni sistemi osiguraju značajnu participaciju i učenje za svu djecu i mlade?
Šta nam na tu temu govore najnovija relevantna istraživanja?
– U toku su brojna istraživanja uz upotrebu različitih naučnih pristupa, u različitim disciplinama i postavljaju se neka vrlo teška pitanja. Nemoguće je dati kratak uvid na sve rezultate koji su bitni za inkluzivno obrazovanje. PISA studija (Programme of International Student Assessment) jedan je od bitnih izvora. Rezultati jasno pokazuju da inkluzivni obrazovni sistemi postižu više od sistema zasnovanih na razdvajanju, ne samo u smislu invaliditeta, nego i po nivou postignuća ili socijalnom ključu. Na primjer, u Italiji, većina djece s poteškoćama pohađa redovne škole, ali često djeca iz porodica u nepovoljnom položaju, i djeca iz imućnijih porodica ne idu u istu školu, i nivo njihovih dostignuća se znatno razlikuje.
Istraživanje također potvrđuje da uključivanje djece s poteškoćama ili problemima u učenju donosi bolje rezultate za tu djecu, a istovremeno nema negativne efekte na sve ostale. Neka istraživanja također pokazuju da se nastavnici trude kako bi sačinili što kvalitetnije i smislenije individualne programe, a da individualni programi često nemaju uticaj na nastavničku praksu.
Koji su ključni koncepti i principi kada govorimo o inkluzivnom obrazovanju?
– Danas se inkluzija shvaća kao proces kojem je cilj uklanjanje barijera u učenju i participaciji. Stoga je sada fokus najviše na tome kako razumjeti te barijere i na intervencijama koje mogu pomoći unapređenju učenja svakog učenika. Participacija je ključni koncept jer danas znamo da ako djeca nisu u mogućnosti da participiraju, ona ne uče. Participacija također povezuje novu konceptualizaciju invalidnosti Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) sa konceptima koji se upotrebljavaju u općoj edukaciji – participacija u učenju, komunikacija, mobilnost…
Dok su se ranije diskusije često fokusirale na strukturu škola i odnose u školi, nastavnička praksa danas se posmatra kao središte implementacije inkluzivnog obrazovanja. Koncept nastavnika kao ključne tačke pomjeranja iz fiksnog na razvojni način razmišljanja postaje sve važniji, s obzirom na to da su upravo nastavnici najbitniji faktori promjene, i stoga se više pažnje daje edukaciji nastavnika tokom njihovog cjelokupnog profesionalnog života.
Partnerstva i razvijanje mreža u smislu saradnje između različitih sudionika i profesionalaca također su bitni koncepti. Kooperacija i kolaboracija su najbitniji u realizaciji inkluzivnog obrazovanja. Nastavnici i drugi profesionalci se moraju izvući iz njihove izolacije jer niko ne može biti inkluzivan sam za sebe.
RANA EDUKACIJA: “U inkluzivnim dnevnim centrima i vrtićima leži najbolji osnov za daljnju inkluziju u obrazovanju”
Karijeru u obrazovanju započeli ste radom u osnovnoj školi, koji aspekti inkluzivnog obrazovanja su se od tada najviše unaprijedili?
Obrazovni sistemi generalno su vrlo otporni na promjene. Može biti promjena u politici, ali to ne znači da škole i nastavnici mijenjaju svoju praksu. Često su nova pravila, kao što je na primjer pisanje individualnih programa, shvaćeni kao ‘administrativne obaveze’, ali nemaju očekivani uticaj. Kada sam počela karijeru kao nastavnica, cilj školovanja bio je svrstati djecu u što je moguće homogeniziranije skupine – vjerujući tako da će to podučavanje učiniti efikasnijim i učinkovitijim: Isti uzrast, grupe jednake veličine, isti udžbenici, jednako trajanje časova ili ispita, i slično.
Danas znamo da je učenje efektnije u grupama različitih sposobnosti i uzrasta – ako djeca i mladi mogu učiti jedni od drugih i ako nisu ‘izolirani’ mišljenjem o njima kao o ‘mozgovima koje treba popuniti znanjem’. S druge strane, to podučavanje čini još kompleksnijim. Vjerovanje da je homogenost dobra, a različitost loša umnogome se promijenilo, ali ‘stara škola’ je još uvijek jaka. Nastavnici moraju biti dobro kvalificirani da razviju fleksibilniji pristup nastavnom planu, učenju i potrebama učenika u učenju. Sve to je unaprijeđeno, ali još mnogo toga treba da se desi.
Kolika je važnost ranog učenja i intervencije za bolji inkluzivni proces?
Kao što sam rekla: Najbitnije je djetetu dati priliku da učestvuje i da uči od samog početka. To zahtijeva sredinu u kojoj je djeci dozvoljeno da istražuju, da uče skupa s drugom djecom i da učestvuju u različitim životnim situacijama gdje mogu iskusiti bogatu interakciju s drugom djecom, odraslima i okolinom. Ako su djeca izolirana zbog poteškoća ili društvene marginalizacije, propustiće mnoge prilike za učenje. Djeca koju nikad niko nije saslušao također neće naučiti da slušaju druge, djeca koja nisu dobila priliku da pokažu sposobnosti nerado će pokušati razviti nove sposobnosti i djeca koja žive u vrlo nepredvidivom okruženju neće naučiti da kontrolišu svoje ponašanje.
Rana edukacija trebala bi ponuditi ključne mogućnosti za učenje kakve djeca u drugom slučaju ne bi imala. Svaka intervencija treba biti pružena u ‘prirodnom okruženju’ – gdje su prisutna i druga djeca i gdje nisu u ‘vještačkom okruženju’. U inkluzivnim dnevnim centrima i vrtićima leži najbolji osnov za daljnju inkluziju u obrazovanju.
