Strah od pauka zove se arahnofobija i znamo da mnogo osoba ima upravo ovu fobiju. Čime je uvjetovan taj strah i može li se kontrolisati?
Psiholozi se slažu da je jedan od razloga tom strahu upravo direktno iskustvo s paucima, koje im je usadilo taj strah. Ovo mišljenje poznato je kao „teorija uvjetovane arahnofobije”. Graham Davey sa Sveučilišta London 1991. godine je proveo istraživanje kako bi bolje shvatio tu teoriju. Intervjuisao je 118 studenata o njihovim strahovima od pauka. Otprilike je 75% studenata izjavilo da imaju ovaj strah. Većina su bile žene. (Ženski spol je skloniji arahnofobiji, potvrdilo je daljnje istraživanje.)
Strah od pauka ovisio je i o okruženju. Osobe koje su izjavile da imaju strah od pauka također su rekle i da imaju člana obitelji sa sličnim strahom, ali istraživanje nije moglo razdvojiti nasljedne faktore i utjecaj okoline. Iznenađujuće je bilo Daveyevo otkriće da arahnofobija nije rezultat specifične traume povezane s paukom, koje je pobilo teoriju o uvjetovanoj arahnofobiji.
Zašto su pauci tako zastrašujući? Zbog straha od ugriza? Davey je tražio odgovore i na ova pitanja. Čini se da nije strah od ugriza toliko zastrašujući, već prividno nepravilni pokreti pauka i njihova „nogatost”. „Strah od životinja mogao bi predstavljati neobičan skup prilagođenih odgovora koji su selektirani tokom evolucijske povijesti ljudske vrste”, kaže Davey.
Kritika Daveyjevog istraživanja bila je vezana uz brzo pobijanje te teorije, jer se trauma vezana uz pauka stvarno mogla dogoditi tijekom djetinjstva, te je određen događaj s paukom mogao biti pokopan duboko među uspomenama. Peter Muris i njegovi kolege sa Sveučilišta Maastricht pozabavili su se time 1997. godine.
Nije iznenađujuće da kad djeci date popis stvari koje bi ih mogle plašiti, većina odabere stvari poput prestajanja disanja, udarca auta, bombe, vatru i provalnike kao vrlo važne. Zanimljivo, ako im date opciju da sami kažu čega se najviše boje, i dječaci i djevojčice kažu da im je pauk najveći strah (strah od pauka je prvi strah, drugi je da ih netko otme, treći su predatori i četvrti je tama).
To je iznenađujuće. Od svih stvari koje su djeca mogla navesti, ona navode paukove kao najveći strah. U kontrastu s Daveyjim radom, Muris je otkrio da djeca koja se najviše boje pauka mogu povezati taj strah s određenim događajem. Možda je uvjetovanje prečica do arahnofobije.Čega se najviše bojiš? (Muris – Istraživanje ponašanja i terapija)
