O nestalim vikendima ili Pismo izuzetnoj dami
Restospekcija ubija– pisalo je na zidu zgrade u kojoj sam živio.
Morao bih da se složim. U korjenu svih mojih pjesama nalazi se retrospekcija.
Danas je dvadeset i šesti dan jednog jula, ponedeljak je i ja tragam za nestalim vikendima.
Sve ih je više u zadnje vrijeme.
Ponedeljak je najbolji dan za reviziju života. Rekao bih nešto o svemu tome. Dozvolite da se pojadam.
Većinu petaka počinjem tako što obećam sebi da ću se kloniti žestokog pića ali me obično ponedeljak zatekne u polusvjesnom stanju, nateknute jetre, oteknutog uma. Samosažaljenje traje do srijede pa se vadim tako što pokušavam da napišem nešto (možda sam već napisao) ili se sjetim da sam u tom beskonačnom ludilu proveo nešto vremena u društvu jedne ljepotice i to donese podnošljivu notu svemu tome. Onda krene uspravljanje, postajem ponovo cjelovita ličnosti, nerjetko napišem neki sentiš (povodom ljepotice). Onda dolazi petak, probudim se nasmješen i ponovo dajem sebi obećanja. Eto to bi bilo to o nestalim vikendima. Poprilično glupavo ponašanje.
Doduše, bolje patiti na ovaj način ( i izigravati umjetnika) nego kao standardna kreatura, recimo perač prozora, ko bi uopšte bio perač prozora, zar se iko rađa kao perač prozora. Mislim da svi barem malo žele da budu umjetnici, samo nema svako dovoljno hrabrosti da se upusti u to. Od umjetnosti se najbolje umire, da bi se iznova živjelo. Ali pustimo sada to, jasan je cilj: pobjeći. Ja samo želim da zaustavim mašineriju vremena. Pokušavam da prevarim vrijeme riječima kao što je ljubav, ali ljepotica je prestala dolaziti, zavladala je samoća. Ostalo je piće, taj vječiti surogat sreći. Zatim patnja, repeticija boli. Ponovno ubijanje vremena. Posao, kancelarija, osam sati robije. Kucanje na tastaturi, najmanje pjesama. Zatim dođu vikendi, nestajanje. Ciklusi smrti. Na koncu vladaju strahovi i brige. Vječite brige. Trebao bih da se riješim toliko briga. Briga šta će biti sutra, hoću li biti normalniji u očima drugih, briga o Kukcu, briga o parama, o zdravlju. Besmisleno u mom slučaju. O meni se najbolje brinu oni što me ostavljaju na miru- rekao je Mika, samo ja se uopšte ne slažem sa njime. Meni je potrebno to da se neko brine o meni. Mali noćni razgovori me drže u životu ili su barem držali, pošto je ljepotica prestala da zove. Priznajem jako sebično od mene da sve to tražim ali barem sam iskren od početka. Zna se ko sam kada se pogase ljeta, iskoristiću Antića još malo.
Za čovjeka koji propovjeda o ništavilu poprilično sam zabrinut. Sjedim za stolom, pri kraju moje osmosatne robije zabrinut za sebe jer sam siguran da si me zaboravila ljepotice, a to bi značilo kraj. Ne finalni ali sigurno njegov početak. Ja se, jasno je, bojim bilo kakvog prestajanja i nestajanja.
Brine li se još ko o meni? Brineš li se? Javi se.
Tvoj,
Enfant terrible.