Prebrzo sam odrasla
Šta to znači odrasti prebrzo? Za mene, odrastanje je širok pojam koji ima veze sa djetinjstvim, porodicom i prijateljima. Odrasti prebrzo znači propuštanje svih stvari u kojim ostali vršnajci uživaju. Ja sam tinejdžer i u današnjoj populaciji osjećam se kao jedna u milion. Osjetila sam potrebu da pišem o ovoj temi baš iz razloga što sam dala sebi za pravo da odrastem prebrzo. Ali ako se zapitam, da li je to moja krivica? Imam dvije tačke gledišta na to. Prva, mnogo mi je žao. Zašto mi je žao? Zamislite da na livadi bačenih zelenih jabuka, viri u ćošku jedna crvena i traži sebi sličnu. Tako se osjećam u današnjem svijetu, u svojoj školi, među svojim vršnjacima, među simpatijama. Od malena, roditelji su me naučili da cijenim male stvari više od velikih, da spoznajem prave vrijednosti poklona, zagrljaja, lijepih riječi. Uvijek su me učili da budem prizemljena, da ne maštam o stvarima koje ne mogu imati, nego da imam ambiciju da ih jednog dana ostvarim.
Kao mala, sa svojim prijateljima sam voljela provoditi dane trčarajući po livadama, igrajući se na igralištim, praveći razne figure od pijeska, svakodnevno igranje sa lutkicama. Ali ono sto mi je ostalo ugravirano u nekom djeliću moje glavice je razmišljanje o cvijeću. Uvijek sam se osjećala tužno kad bi neko ubrao cvijet zbog njegove estetske vrijednosti. Doživljavala sam cvijeće kao ljude koje volim. Ako ga volim, zašto bih ga ubrala? Umjesto branja, ja sam ih zalijevala, jer sam smatrala da ako nešto voliš, brineš za to. Mislila sam da cvijeće također ima osjećanja i uvijek sam se zamišljala kako bi meni bilo kad bi me neko tako ubrao i na kraju bacio.
Sada shvatam, da sam prerano shvatila život, jer kada na najobičnijem primjeru cvijeta razmišljate o životu i pouci iz priče, znate da ste odrasli. Kako je vrijeme proticalo, sve sam se više izdvajala od svojih vršnjaka. Dok su drugi svoju glavu gubili u društvenim mrežama, ja sam putovala svijetom čitajući knjige. Uvijek sam voljela da čitam. Tako sam širila svoj riječnik, svoju maštu i svoje znanje. Upoznala sam mnogo prijateljica i prijatelja koji su bili samo još jedna izlazna stanica u mom vozu, sada se samo par njih pravih vozi sa mnom. Vjerovala sam ljudima, gubila povjerenje i ljubav, ali nikad nisam odustala od viđenja dobrote u ljudima. Jer znam, da samo rijetki nađu rijetke. Eh, to je ta druga tačkaagledišta. U svemu dobrom, ima nečeg lošeg, ali i u svemu lošem, ima nečeg dobrog. Mislim da mi je moje prebrzo odrastanje donijelo više dobrog nego lošeg.
Imala sam mogućnosti shvatiti ko istinski brine za moje dobro, a ko je tu površno i privremeno. Opekla sam se puno puta, ali mi je to dalo mogućnost da nastavim dalje, da ne razmišljam uvijek o najgorem i da shvatim da uvijek ima gore od goreg. Ne znam koje ste vjere, ali u šta god vjerujete, mislim da se uvijek trebate tome zahvaliti za najmanje stvari u životu, jer često one najmanje sitnice se ispostave najvećim stvarima, ali to rijetko ko vidi. Uvijek sam bila zahvalna na svojoj porodici, iako oni zaljubljivanje smatraju pesimizmom, puneći mi mozak koji fakultet upisati ,gimnaziju i ko zna čime još. Govore nam da “Ne smijemo izgubiti iz vida to da je važno djeci postavljati granice, biti zahtjevni i voditi računa o tome kako se osjećamo”. U to doba roditelja, kad je sve toliko bilo konzervativno postojala je i ta prelijepa strana kad se ljubav iskazivala na komadiću papira, na izgled puna ljubavi, šaljući je u oblake.
Obratimo pažnju kako sada da naučimo voljeti izgraditi svoj stav. U ljubavi uvijek postoje dvije strane, postoje prepreke kroz koje se trebamo izboriti i nikada ne odustati. Birajmo prave prijatelje za sebe, osobe koje ćemo voljeti i uzajamno surađivati, pružat im ljubav, smijeh, vrijeme. Od svega najvažnije je biti čovjek jer kad si to, sve si. Mene je to upravo učila moja majka koja me uvijek digla kad sam pala, koja me naucila kako da razmišjam i kako da se nosim sa stvarima, ponavljajući mi stalno “Ne pružaj svoje dragocijeno vrijeme ljudima koje ne znaš, za koje nisi sigurna da će ga znati cijeniti, imaj stav, obraz i budi svoja.”
Dakle, u ovim godinama, ne razmišljajući o posljedicama, možemo izgubiti samopouzdanje koje je čak najvažnije od svega, izgubiti vjeru u sebe. Pažljivo birajte kome poklanjate svoje vrijeme, ljudi ga koriste.
Tekst: Sajra Kadrić (15), Dječiji parlament
