Ko je sine, ako nisam ja?
Sjedila sam i razmišljala o cjelokupnoj situaciji u našem gradu pa se sjetim bake koja mi je ovo rekla i dala da suze poteknu niz moje lice.
Onako sjedim i razmišljam; život prolazi, ljudi dolaze i odlaze pa tako i moj sin i moja kćerka. I kada dođu sve je napeto i žalosno, gledaju me sa izazovnim osmijehom koji govori ‘E moja mati kako si samo smotana i spora.’ Smiju mi se što ja više nemam snage, nemam snage da normalno izrežem krišku hljeba. Ismijavaju to što ručak spremam dva sata, ali ja onda kažem: “Sine moj da barem imam toliko godina koliko ti imaš sve bi bilo drugačije.”, pa se zamislim i kontam da li bi sve to bilo tako. Ali, vratim se u stvarnost i ugledam razbijenu čašu punu vode i tabletu u ruci, ruka se trese, a da oni nisu ni pomislili da mi pomognu. Opet se vratim i kažem, dobro barem su tu i sjetili su se da dođu, obiđu me i poljube. Ali moje suze me vrate na pomisao da su bili tu i otišli, da sam ih gledala samo sat vremena. To za majku nije dovoljno.
Ostanem sama, razmišljam opet šta bi bilo da je moj muž sa mnom, pored mene. Čovjek s kojim sam to svoje dvoje djece digla na noge sa svojih deset prstiju i svom snagom. Šta bi bilo da imam tu jednu osobu koja je sa mnom, mog životnog partnera, i onda krenu suze. Krenu suze koje teku niz moje staro i izborano lice na samu pomisao da moja rođena djeca nisu pored mene ni kad mi trebaju. U glavi mi se neprestano vrte riječi ‘zaboravljaju me’. Jedem sama. Posteljinu nosim sama. Osjećam se kao da sam im postala teret, ali to sebi nikako ne mogu objasniti. Ali onda je samo kliknulo to ‘Neka, i bolje je da sam sama, kada znam da su tu i da mi se smiju, ne pomažu mi, lakše je sve to kada sam sama’. I eto, tako mi dan prođe, u tuzi, suzama i bolu. Od njih ni traga ni glasa pet dana. Dođe dan kada mi pokucaju na vrata i kažu ‘Mati moja šta si to uradila’, a ja se onda i krenem smijati kada vidim da sam slučajno oborila saksiju sa cvijećem koja stoji na stoliću pored vrata koji mi obično služi da se pričuvam dok otvorim vrata. I eto volim kad me dočekaju sa ljutnom i nezadovoljstvom.
Kako bih samo bila zadovoljna da svoju djecu mogu dočekati bez štake, normalnim hodom i osmijehom koji bi se iz aviona primjetio, a ja njih dočekam sa štakom, drhtavih nogu i ruku i osmijehom koji se razvlači od uha do uha, ali se više i ne vidi od tih silnih bora i smežurane kože. Ipak sam zadovoljna. Imam i unuke ali i njih mi rijetko dovode, misle da sam bolesna. A ja ti onda sebi kažem ‘Neka oni misle šta hoće al kako ono kažu: nije tebi ništa, tako se ja i osjećam’. Pa onda skontam da njih ubi ovaj telefon ili kako ga već zovu, ove društvene mreže na kojim te mogu dočekati samo ružne i tužne vijesti. Nije ni čudo što su onda takvi. Nekad upalim ove vijesti pa ih onda Bogami i ugasim jer sta ću od njih. Ma ništa brate dragi, ljepše mi je izaći prošetati svojom mahalom pa i popričati sa komšijama. To jutro dočekah sina sva sretna i radosna, pomislih da me vodi kod svoje djece, ali ja ne dobih ni zagrljaj ni poljubac nego samo rečenicu: “Došao sam da ti kažem da nigdje ne izlaziš, jer ko će oko tebe ako te ovo ufati”. A ja ti Bogami njemu odgovorim “A ko je sine oko tebe kad si bio mali…”.
Tekst: Dalal Pašanbegović, Dječiji parlament
