Mami, mom vjesniku proljeća


Mislim da od svih riječi, riječ “hvala” izgovorim najviše puta dnevno. Zahvaljujem se apsolutno na svemu. Rekli biste sigurno sa razlogom. I jeste, ne kažem da nije. Jer mislim da ljudi, nekako, i ne primjete kada nešto urade za druge ljude, koliko primjete kada neko drugi nešto uradi za njih. I tako dođe i to jedno najmanje „hvala“ kojim se možete odužiti.

 

Ali u svemu tome, u svim tim svakodnevnim “hvala” koje kažete gospođi u pekari nakon što vam vrati kusur, kada vam neko ponudi kockicu čokolade ili ustupi mjesto. Preko onih “Ne, ne, hvala tebi” u kojem želite da poručite osobi da je zasluga ipak obostrana i da ju ispoštujete. Do onih baš krupnih “Hvala, ovo ti nikada neću zaboravit!”, Hvala pa postojiš”…

I sva ta hvala se nekako podrazumijevaju, odraz su odgoja, kulture, a i tvog poštovanja prema nekom. Jer, ja to gledam kao da neko nešto, nije ni morao, a ipak je uradio za tebe.

I tako onda, kad na momente shvatim za šta sam se sve ljudima zahvaljivala, shvatim da nijednom nisam rekla hvala osobama kojima sam imala najviše razloga za to. Njima mi je najteže i izustiti hvala, ali ne znam koji se psihološki fenomen krije iza toga. Vjerovatno se vodimo onim da to već znaju ili onim „ma svoji smo“. Najmanje pišem o tim ljudima, jer o njima ne mogu sve predočiti u riječi, i nemoguće je. A drugo, koliko god bih napisala, nešto bi sigurno ostalo nedorečeno. Koliko god da napišem, biće malo.

Mama i ja družimo se od njene dvadeset druge godine. Uprkos visokorizičnoj trudnoći i savjetima doktora, mama je odlučila da ja treba da se rodim. Zbog toga se, od 3. mjeseca trudnoće, narednih 6 mjeseci morala strogo čuvati i kretanje svesti na minimum.

Kada sam imala jednu godinu, „slučajno“ sam pokrenula zakočena kolica, a mama je skočila sa 2m visine i pala u provaliju da bi me uhvatila „u letu“. I ovakvih situacija je mali milion.

Moja mama je moj najveći prijatelj, jer me niko ne poznaje bolje od nje. Jednom me pitala: „Šta je tebi?“, iako sam ja danima pokušavala da se pravim da mi nije ništa, pogotovo pred njom. Ja sam mrtva hladna rekla da je sve u najboljem redu, a ona mi je rekla da njoj ne mogu sakriti ama baš ništa i da mi na licu vidi i najmanju promjenu raspoloženja. Jer je mama, i jer sve mame tako u dušu znaju svoju djecu.

Ona ponekad i nema vremena da sabere misli svog dana, jer joj odmah s’ vrata krenem prepričavati svoj. Ona je moj zdrav razum u trenucima u kojim se meni naizgled sve ruši. Ona je paničila i lomila prste u situacijama u kojima sam ja bila potpurno mirna. To su one situacije koje svaka majka opisuje sa frazom „Znat ćeš kad budeš imao/la svoje dijete“. Ona je ostajala budna da bih ja mirno spavala. Ona se odrekla svojih snova da bih ja mogla sanjati i lomila svoja krila da bih ja poletila. Moja mama se svakom mom uspjehu radovala više od mene same.

Naše mame sa nama se smiju, ali i znaju oblike i to koliko su slane sve naše suze. Ona je savijala svoja leđa, da ponese teret i sa mojih.  Ovaj niz je beskonačan, a sve što želim stane u jednu riječ, a to je mama. Bez nje, ja ne znam sebe, ne znam kako bi se snašla u svemu što je prošlo i u svemu što dolazi. I sve je lakše, jer mi ona čuva leđa.

Mama zna da ne volim da kačim slike na društvene mreže i zna da još manje volim da uz slike pišem patetične opise. Ali zna da volim da pišem.

Mami je danas rođendan i to je za mene prvi vjesnik proljeća. Meni je to današnja pozitiva i bitnije mi je od bilo koje vijesti o Koroni. Ovih dana, u vanrednoj situaciji, u 20:00 aplaudiramo medicinskim radnicima jer se žrtvuju. Odvojite par sekundi i zaplješćite svojim majkama, jer su oni vaši životni heroji. Ovo je moj način da ja svojoj kažem „Mama hvala ti, sve ti dugujem!”

P.S: Mama ne brini, sve će biti uredu! 

Fotografija: privatna arhiva, (kad mogu famous ličnosti može i mama)


Tvoj stav

Ostavi komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena zajedno sa komentarom.Potrebna polja su označena sa zvjezdicom(*)



RadiYo Active

Šta svira?

Title

Artist