Zapažanja na stanici koja vodi do promjene
Potpuno sam sama na stanici. Ne postoji ništa što mi trenutno ulijeva sigurnost. Hladno je, vidim svaki izdah, a sjećam se da mi je kao maloj djevojčici ta pojava uvijek bila zanimljiva. Pored mene se nalazi stub gradske rasvjete, međutim vrlo često se ugasi i ostavi me u potpunoj tami. Da budem iskrena, draži mi je potpuni mrak od svjetlosti koja će nestati brzo. Tek što se naviknem na svjetlost i tek što povjerujem stubu sa rasvjetom, on me iznevjeri i ugasi se.
Dok stojim ovdje, to je učinio već sedam puta, a vjerujem da će se taj broj i povećati. Nije ni bitno, izvukla sam pouku da tom stubu ne treba vjerovati. Ponekad prođe neki automobil i zaslijepi me svjetlima. Ne mogu reći ni koje je boje sve dok se potpuno ne približi. Do tada vidim samo svjetlost koja mi se brzo približava. Zar je moguće da sam jedina osoba na ovoj stanici? Kako to da niko više ne želi putovati ka toj destinaciji? I zašto sam tako dugo ovdje sama, zašto se ništa ne dešava?
U trenutku kada sam to pomislila, zapuhao je hladan vjetar od kojeg mi se cijelo tijelo zatreslo. Međutim kako je vrijeme prolazilo, sve više sam se navikavala na hladnoću, nije mi više smetala. Postala je veliki dio mog boravka na pustoj stanici, a čim bih zaboravila da je tu, ponovo bi mi stresla tijelo. Hladnoći sam ipak odlučila vjerovati, samo je tražila previše pažnje. Ali opet, nešto čudno je tu. Postoje određeni trenuci za koje bih se mogla zakleti da su bili usporeni. Trenuci u kojima čujem otkucaje svog srca veoma jasno. Ne znam zašto me ovo mjesto i beskrajno čekanje podsjećaju na takve trenutke. Možda zbog tišine, a možda zbog tame. Sva ta tama koja me okružuje, daljina koja je najtamnije crne boje, pješačka staza bez prolaznika, sve mi izgleda usporeno. Samoća je usporena. Vraća mi film koji joj se najviše sviđa iz moje videoteke uspomena, i zajedno gledamo.
Pomalo ironično, ali gledam uspomene u svojoj glavi zajedno sa samoćom. Samoća mi je u jednom trenutku najveći strah, a u drugom sam zahvalna na njenom prisustvu. U trenutku kada prihvatim činjenicu da je sve što me okružuje samoća i tama, neki nasumični automobil me zaslijepi dugim svjetlima i ponovo osjetim hladnoću, a film u mislima se naglo zaustavi. Toliko vremena je prošlo, a niko nije došao. Desi se da na trenutak zaboravim zbog čega stojim tu, šta i koga čekam, ali mi tamno okruženje brzo odgovori. Već se lagano ljutim, sve zanimljive filmove u mislima sam pregledala, stub sa rasvjetom se upalio, pa vrlo brzo ponovo ugasio još sigurno deset puta. Ništa se ne dešava, kao da vrijeme stoji. Još jedan automobil prođe, čini mi se najbrže u odnosu na sve prije, a meni su čekanje i samoća već dosadili.
Počela sam se pomijerati, sa lijeve strane stanice, na desnu, do klupice, pa do zelene površine. Samoća me više ne plaši, jer se u meni javlja ljutnja. Postala sam nervozna i jako često se pomijeram. Svako malo provjeravam koliko je sati. Čini mi se da se kazaljka uopšte ni ne pomijera. Ovdje sam već previše vremena, predugo čekam to putovanje i previše sam se radovala istom. Ljudi su mi rekli da ovdje dolazi taj autobus za novi život, za promjenu. Zašto ga već satima nema? Prsti su mi već crveni od hladnoće, ne mogu ih pomjerati dok ih prethodno ne zagrijem.
Moja ljutnja prelazi u shvatanje stvarnosti. Potrošila sam vrijeme na čekanje autobusa koji uopšte ne dolazi na ovu stanicu, niti na bilo drugu. Ne postoji autobus koji će me odvesti ka novom životu, ka promjeni, a nikad nije ni postojao. Uzalud sam čekala. Pa zar sam stvarno mislila da će me odvesti ka promjeni, da će doći? Kako sam mogla biti tako nepromišljena?
A i ljudi, lažljivci, uvjerili su me da postoji takav autobus. Kako sam im mogla povjerovati? Iako znam da više nemam razlog za čekanje, i dalje stojim tu, zaleđena. Gledam u bijelu liniju koja dijeli cestu na dva jednaka dijela i prvi put u životu ne mislim. Ne postoji ništa u mom umu, samo stojim tu, bez ikakvog razloga. Shvatam koliko je to besmisleno i skidam šal te ga stavljam na klupicu.
Ako ikada dođe taj autobus, neka bar znaju da sam bila tu. Svakim korakom sam sve dalje od stanice, a um je i dalje potpuno prazan. Više mi ne smeta ni hladnoća, ni samoća, a nervozu i ljutnju više ne osjećam. Samo koračam ka promjeni, a taj put je uvijek težak. Trebala sam to znati ranije.
Tekst: Naida Nuhić (16 godina), članica Dječijeg parlamenta
