Active priča: “Jelen”
Gospodin M. ako ga uopšte smijemo nazvati gospodinom, bio je jedan sasvim običan čovjek. U njegovom životu sve je bilo prosječno osim naravno ekonomskog stanja. Dva sina i žena koje je beskonačno i bezuslovno volio, u noćima poput ove, redovno su ga čekali u toplim posteljama dok se on vraćao sa svog mizernog posla. Nakon cijelodnevnog rada sa raznoraznim mašinama u industrijskom dijelu grada, valjalo je doći kući a zatim se još malo psihički mučiti i pokušati shvatiti šta se sve to krije iza njegove oronule svijesti. M nije imao problema s takvim stvarima. Za to su se brinuli drugi. M se brinuo sam za jednostavne stvari kao što je prehranjivanje porodice i slično tome. Tu noć nekad oko dva ili tri ujutro dok se vozio kroz šumu na putu kući M je po prvi put u dugo vremena nosio ponosan osmijeh na licu. Jedva je čekao da dođe kući, da probudi ženu, kaže joj za promociju koju je dobio na poslu, konačno nakon šesnaest godina na istoj poziciji. Sada će moći upisati sina na dobar fakultet, možda čak i u glavnom gradu, ženi će kupiti novu kuhinju, već godinama ona to čeka, a sebi, sebi će kupiti bolji automobil, mlađem sinu novi računar, nove mobitele svima…
Dugove će već vratiti, to je sada najmanji problem, razmišljao je. Kako su se samo isplatile sve te godine čekanja, hvala ti Bože, znao sam da se oduvijek brineš za mene, znao sam! Sutra je novi dan, novi početak, ma novi život! Euforično je ubrzavao na putu kući, starom cestom kroz mračne šumarke koji su vodili prema njegovom selu. Sutra prije odlaska na posao obavezno će otići u dom za nezbrinutu djecu, možda čak i u narodnu kuhinju, da uplati koju paru, jer ipak treba misliti i na one koji nemaju, odlučio je M. Gotovo se tresao od silne sreće. Zaustavio je auto i izašao. Urinirao je uz cestu, zatim se naslonio na auto i pripalio cigaretu. Kako je život samo dobar. Glasno se nasmijao. Zaista, život je bio tako dobar u tom trenutku. Čak ni šuškanje među drvećem uz cestu ga nije moglo učiniti nervoznim. Vjerovao je, sada su sve sile i ovog a i onog svijeta na njegovoj strani. Napono se osjećao bitnim, i to je bila jedina bitna stvar te noći. Nikakve životinjice iz šume neće obuzdati njegovu sreću. Dugo mu je trebalo, ali eto, pobijedio je svijet, činilo se. Bacio je cigaretu, upalio auto, i krenuo naprijed.
Sat je pokazivao dva i četrdeset pet. Odlučio je da ubrza, ipak sutra treba poraniti, pomoći ljudima kojima je to potrebno. Činjenica da njemu niko nikada nije pomagao nije ga mnogo doticala u tim trenucima. Ubrzao je kroz najmračniji dio šume. Nervoza i pretjerana obazrivost koju je inače osjećao vozeći se kroz taj dio kao rukom odnešena je nestala. M je bio slobodan. I osjećao se slobodno, iako nije znao šta to tačno znači, ali eto osjećaj je bio predivan i uživao je u njemu. Prelazeći u zadnji dio šume, pokušao je usporiti auto. Kočnice su slabo reagovale. Ma hajde, neće još dugo! Pomisli M, svakako će uskoro zamijeniti ovu krntiju na točkovima. Svakako je žurio kući. Na sekundu mu se učinilo kao da farovi auta trepere. Protrljao je oči rukom, sigurno je to sve bilo od umora. Umori se čovjek od godina, valjda je to. Farovi su zatreperili ponovo. Protrljao je oči i zatvorio ih na sekundu, udahnuo. Otvarajući oči, ostao je bez daha. Ogroman jelen na sred ceste. Rogovi prekriveni mahovinom. Sivo krzno, izranjavano i olinjalo. Noga na kočnici, ruke na volanu, skretanje u ništavilo. Šuplje jelenje očne duplje koje posmatraju automobil koji nekontrolisano izlijeće sa ceste. M nije stigao ni pomisliti a kamoli proklinjati i šumu i jelena i cijeli nepravednii svijet. U zoru su našli auto u jarku nekih petsto metara dalje u šumi. M je sjedio nepokretan na sjedištu. Policajac koji ga je pokušao uspraviti ispovraćao je sadržaj želuca pogledavši mu oči. Nije ih bilo. Nisu ni pronađene. U policijskom izvještaju zapisano je da su izbijene prilikom udara, iako nisu pronađene. Komadići sivog krzna bili su razbacani na sve strane, od ceste, do jarka. Proklinjem sreću, pomisli M budeći se pod nekim drvetom nešto dalje. Sunce je nekako bilo prejako da bi ga podnio, jedva je gledao. Boje su izgledale nekako čudno, a glava mu je bila teška, kao da su mu narasli rogovi preko noći…
2016.
