Što ih više nema, to ih jače grlim
Vjerujem da su stanice u isto vrijeme i najtužnija i najsretnija mjesta na svijetu. Suze i smijeh, koferi puni sjećanja i strahova, a zagrljaji snažniji od najjačih mašina. Nedostajanje razara tiho i polako, dok ne znate da je tu, a tu je stalno i prati vašu sjenu u stopu. Na spomen imena, na osjet mirisa, ono se budi i razara. Na licu osmijeh, kao sve je uredu, a unutra kiša i nevrijeme.
Imam tu nesreću da ne živim u istom gradu sa nekim ljudima koji su meni jako bitni. Godinama nas kilometri dijele, a svaki put kada nas ti isti kilometri spoje bude sve teže i teže vratiti se u svoj dom bez njih. Kao mlađa nisam obraćala pažnju, ali valjda kako čovjek stari i sazrijeva počinje shvatati ozbiljno daljinu i cijeniti svaki momenat. Koliko sam samo rođendana, praznika i novih godina provela bez tih ljudi. Koliko sam vremena protračila, koliko potencijalnih nezaboravnih momenata propustila, koliko riječi nisam izgovorila, koliko ljubavi nisam pokazala. I to sve zbog glupih kilometera.
Kad kažem da imam bliske ljude u inozemstvu, ljudi se nasmiju i kažu da sam sretna. Ako je sreća ne biti u mogućnosti da zagriš osobu kad poželiš, da joj plačeš na ramenu i da presoliš ručak, a on/ona svejedno pojede svaku mrvicu, onda sam ja najsretnija osoba na svijetu.
Nadam se da shvatate koliko ste sretni ukoliko su vaši najdraži u vašoj blizini stalno, jer mnogi nisu. Odavno ne gledam na stanice kao na mogućnost putovanja, već kao na najgore neprijatelje što me razdvajaju od najdražih i svaki put izazivaju onu suzu što se krije u uglu oka.
Izvor fotografije: pinterest.com
