Nemoj bježati
Stojimo. Svi u mjestu. Razgledamo, insanski, tražimo i pitamo. Objašnjenja ni na vidiku. Negdje dalje vidi se sjaj, dunjalučki. Na vrhovima prstiju osmatramo to nešto daleko, taj san na javi, san u snu. Milje gazimo, dok nas noge nose, samo da vidimo to čudo nad čudima. A tako smo mali.
Ne daju nam te pružene ruke da im ni iz daleka osjetimo nježnu kožu, nego se okreću svima sem nama. Nama kao da se rugaju, skoro nas žale. Šta to nama fali da smo tom dunjalučkom snu tako daleko? Jesmo li zaista mali kako nam se čini, ili pak nismo dostojni svega toga?
Ni makac više ne možemo. Nešto nas vraća. Neke druge ruke. Nisu ni onako nježne ni mile, nego domaćinski grube, stare. Samo jedne ruke povlače cijele grupe, cijela ”krda” tragača. Povlače i mene, osjetim ih negdje na stomaku. Nekako me bole. Neprijatno su zadebljale i neprijateljske da im se ne mogu nikako oteti. Niko me nije ni pitao da li se želim vratiti. Vraćena sam na silu, kao i mnogo puta do sada. Tek što osjetim dašak onog boljeg, onog sna, krvnički me vrate i dalje nego što sam bila.
Pričao mi je jedan ahbab kojeg su one ruke dotakle, kakav život sad živi. Taj mladi čovjek je pobjegao lancima, ograničenjima. Trčao je brže od mene, od nas. Kad god bi me ove ruke vratile, nikad nisam krivila njih nego sebe, što se nisam skrivala, gazila većim koracima. Svaki glas o tom snu bi me nanovo budio, nanovo liječio rane po stomaku.
A stomak, kao i uvijek prazan, siromah u mom tijelu. Samo još svoje ruke nisam spomenula. One, male, bespomoćne, sa kožom ispod koje se jasno ocrtava krv, koja kao da nije moja, kao da me napušta. Od silnog hoda, na ruke skoro i zaboravim. A one, kao da ih to vrijeđa, kao da žele da i one budu dio borbe, odbacuju me. I sem nogu, zaista moje i nije bilo ništa drugo. Tijelo posustaje. Opet sam na istom mjestu, na istoj udaljenosti. Umor vlada cijelim bićem.
Konačno, kao da se i mozak budi. Jasno govori da mi je i on prijatelj, a ne samo želja za bijegom. Kaže da ostanem. Iz jave me izbija ta ludačka misao. Kako da ostanem? Zar ne vidiš bol? Ali on se u tom cilju ne predaje. I zaista, stajem. Iza jednog drveta se jasno ugleda nova svijetlost. Ovaj put, jača, važnija. Priđoh sa ono malo snage što sam imala. Sjedoh u hlad, a sjaj
me cijelu obasja. Pa čekaj, ja sam tu, na drugoj strani.
Svaki moj bijeg me već dovodio dovdje, ali nisam vidjela. Vječito sam samo gledala unazad. Opet me obuze strah od onih ruku. I one se zaista pojaviše. Ali čim okrenuh glavu i pomislih na nešto drugo, one nestadoše. Srce mi je jako kucalo, pa osjetih nakon mnogo vremena da sam zaista živa. Čini se, bijeg nikad nije bio rješenje. Bježanje od granica i lanaca je samo po sebi već bila pobjeda, ali ne i cilj. A nisam to znala. A one grube ruke, dolazile bi samo kad sam se plašila same sebe, nečeg novog i srcu nepoznatog. Niko me ustvari nije toliko vraćao koliko sam to sama sebi radila. I valjda je takav
svaki insan koji misli drugačije od onih vezanih, koji želi da se izbori za svoje mišljenje i glas, surov u svom bijegu a ustvari, samo da malo zastane, da sačeka slične sebi, uistinu bi bio najjači.
Tekst: Nizama Patković
Fotografije: unsplash.com
