Ljudi, koji na oba ramena nose šejtana

Završila sam 2017. godine čitanje jedne knjige dok sam radila na jednom historijskom spomeniku u našoj državi. Knjiga me toliko odbila od sebe na naslovu. Radi se o „40 pravila ljubavi“. Nisam baš očekivala da će tajne ovozemaljskog i ,ko vjeruje, onozemaljskog života biti ispisane u 425 stranica u jednu manju cjelinu skupljene, a da se to neće nazivati svetom knjigom, nego bestselerom.

Kaže poglavlje: Pustinjska ruža- bludnica. Kako može neko ko nosi ime tako lijepo, može da bude tako ružno. Neznanje je bliže istini, nego predrasuda. Rodila se jedna djevojčica, kaže knjiga, za koju se već vidjelo da će biti ljepotica nad ljepoticama. Roditelji je ostaviše, ostade siroče, al ne Božijom voljom, nego voljom njenih roditelja, koji su je, kako se sjećam, ostavili namjerno. Razlog nisam upamtila. Bila je prisiljena hodati sa karavanom kroz pustinju mjesecima. Mislim da je bila samo dijete, od 16, 17 godina, dok je s njima putovala danju po usitnjenom pijesku neke xy pustinje na Istoku. Bila je noć kad su neki razbojnici, lopovi zaustavili karavanu i tražili ženske oči među svim ljudima koji su putovali karavanom. Kad su našli Pustinjsku ružu, pitali su je je li djevica, na šta je šutila. Vjerovatno bi svi sa 16 godina šutili o tom. Šutnja je najbolji odgovor za potvrdan odgovor, i sigurna sam da, svako ko šuti, tvrdi „da“, samo što to ne izgovara. Odveli su je u šator, ostatak karavane pustili. Doveli su je do nekog čovjeka, na čijoj se koži vidjelo da je bolestan. Vračara mu je rekla da, bolest koju on ima, će izliječiti, samo ako bude spavao sa djevicom, na koju će sve njegovo loše iz tijela preći na nju. Nečije se karte ne slože baš u životu kako treba, pa ni njoj, a tako lijepo ime ima, ili je nadimak. Spavala je s njim, ali ga nije izliječila. Sljedeća destinacija, na kojoj je završila, je javna kuća. Tu je provela svoj život.

Sa druge strane, druga priča. U tom istom gradu,  na čijoj je periferiji javna kuća, živio je muškarac, ugledan, čovjek od namaza i čovjek od riječi i stava. Čovjek, koji je plašio svojim „dobrim“ djelima, i sjenio sve ostale ljude svojom ličnošću. Svi su ga poštovali, zbog njegovog vidljivog dobra, koje je radio.

U grad je dolazio Rumi. Mevlana. U džamiju, u koju je svakodnevno, 5x dolazio taj isti pobožni strašni čovjek. Kao i svi drugi ljudi, svako iz nekog drugog razloga. Ili u pola namaza, ili u pola Rumijevog govora, povukao je jednog muškarca za ruku, tako da su se svi okrenuli, prestali slušati ili prekinuli namaz, i izašli za njim. Odveo je muškarca na gradski trg, na kojem je odjednom bilo naroda ko mravi. Milion. Ošamario ga, skinuo mu odjeću, prosuo mu krv i nazvao ga prostitutkom. A prostitutkama nije dozvoljen ulaz u sveta mjesta, jer su to šejtani današnjice, paraziti, karcinomi, kuga i sida među narodom. Šta jedna prostitutka radi na svetom mjestu?

Bilo mi je začudo što to nije bio muškarac, nego Pustinjska ruža, obučena u muškarca, koja je došla da sluša Rumija, jer je bila zaljubljena u njegovu poeziju i voljela je da sluša predavanja o Bogu. Smirivalo joj je dušu, valjda. Pa je otišla tamo da se duša smiri, ali svejedno misleći na okolinu, koja bi je osuđivala i zabranila ulazak u sveto mjeto, njoj tako nečistoj. Nešto je htjelo da joj u pola, ili namaza ili predavanja Mevlane, ispadne pramen kose iz turbana, kojeg je stavila na glavu, kako bi sakrila svoju kosu. Razlika između Boga i ljudi je u tom što kad tražiš Boga, nikad ti neće „reći“ ne, ili idi, nego će se odazvati. Ljudi kažu ne i otjeraju.

Dok su je kamenovali na sred trga, i dok je gledalo 1000 ljudi, a 2000 očiju, i sudilo joj svih 1000 ljudi, ona je morala da šuti o tome da taj isti čovjek, koji je izveo i bacio kao smeće na sredinu trga, svake subote, ili petka, dođe u javnu kuću i plati da bi bio s njom, i, kako piše, pljuje joj u lice, dok spava s njom.

Bog ne pravi granice i razlike, ljudi ih prave i crtaju. Ljudi uskraćuju jedni drugima znanje, smiraj duše i odlazak na sveta mjesta, šta god to kome bilo, znog predrasuda. Nakon 1000 i više godina, stanje se nije promijenilo.

Zaista postoje ljudi, koji na svojim ramenima imaju dva šejtana. Prvi primjer je ovaj iz knjige.

Preporučujem knjigu svima, bez izuzetka.

Slika preuzeta sa: http://101sretnamisao.blogspot.com