Aberečke! Abertude! Aber, koga ćete Vi?

Nađoh svoj stari spomenar negdje među policama, pa mi izmami kez ta uspomena. Nije to obična sveska, pa kako i može bit obična kad’ su sati i sati uloženi da napišem sva ta pitanja? Pa jedno jednom bojom, drugo pitanje drugom. Pa nađi što deblju svesku, da duže traje!

Nađoh i nekoliko “Neću da ti kažem” i “Možda” na pitanje “Imaš li simpatiju?” Nađoh stih na kraju, od nekog ko me gledao ispod oka u ta doba, piše: “Potok teče tok,tok, tok, ja te ljubim, cmok, cmok, cmok!” Gdje će, bolan, biti obična sveska kada znam koliko sam molila prijateljice da mi se potpišu u spomenar?

A kada će se neki spomenar naći na fejsu? Ovi stihovi koji su iskazivali nečiju “ljubav”, zamjenjeni su lajkom na slici, eventualno komentarom: “Top si!” Top je? Jel’ bi to, zaista, značilo da je sladak/ka?

“Do akšama i kući!” govorila mi mama, a ja se vratim sa razbijenim koljenima jer sam pala na kamenja koja su drugari ispred zgrade postavili na golove. Dođem do akšama, pa onda razmišljam kako saopštiti mami da sam pala s onog istog bicikla koji mi je zabranila prije izlaska? Sada se mora braniti da se na nargile ne ide, kažu štetno. Neka meni razbijenih koljena, nije bilo štetno, a da ih nije bilo ne bih shvatila da je djetinstvo najljepše doba!

Prisjetih se Huge i njegovog “Pritisni peticu i započni igricu!”, jedino sam od njega i od Kiketa Budalike mogla vid oštetiti, ali je barem mogao odjekivati smijeh kroz čitavu kuću! Postoji i danas Hugo i postoji i danas osmijeh, pa ako ne i iskreniji. Ali Hugo Boss, vole ga djeca kažu u osnovnoj.

Dade mi brat jednom svoje najdraže klikere, kaže samo da ušutim. A slobodno mogu reći da je bio emotivno vezan za njih. I ne ušutih, nego de da se i on igra sa mnom, hajmo pravit „rošu“.  Kako se danas “ušutkuju” djeca? Tablet u ruke i upravljaju kao pravi, mali stručnjaci. Krije li se poneka čorava baka, iza tog uređaja? Igraju li se žmire i na njemu?

Aberečke! Abertude! Aber, koga ćete? Aber, silno i presilno DIJETE! Ono, koje je balavo, ali je barem u svom – dječijem obliku.

Možda jeste nastupio “moderan svijet”, drugačije doba, ali zar djeca i dalje nisu samo djeca? Zašto se uporno tjeraju u neki drugi svijet, kada neće moći biti to što jesu. Treba im dopustiti da budu djeca, pa neka su koljena razbijena, neka je zid išaran,  neka mu je pukla ta nova lopta.

Lijepo je kada dijete od malena zna pričati 3 jezika, ali zar nije ljepše kada prvo na svom zna reći “Izvini” i “Hvala” kada treba? Kada sam nauči cijeniti svoje stvari, a poštovati tuđe?

Pustimo djeci da budu djeca, ali ne u obliku čovjeka i volimo ih u ovom surovom svijetu!

Piše: Dženita Hećimović