Samo gledajte, slušajte i osjećajte!

U utorak u emisiji “Fukaš utorkom” smo razgovarali o temi knjiga, pisanja i inspiracije. Te smo na tu temu imali priliku razgovarati putem telefona sa Nurom Bazdulj Hubijar.

Nura Bazdulj Hubijar je bosanskohercegovačka književnica koja će u augustu brojati 69. godinu svog života, ali i književnica koja iza sebe ima dugogodišnju i ispunjenu karijeru.
S obzirom na mnoga djela koja je objavila, koja žive i živjeti će, Nura je za Radiyo Active otkrila kada se zapravo prvi put u njoj javila potreba za pisanjem.

“Ta potreba je stara koliko i ja, odnosno od ranih razreda osmogodišnje škole. To su prepoznali moji nastavnici pa su me “gurali” da pišem.”

Veoma je bitno da se u životu radi ono što se voli, a voli ono što se radi. Ali, to nije samo stvar sreće – to je odluka i trud da se uspije, jer samo tako se i zaista postiže uspjeh. To nam je potvrdila i Nura.

Nisam se ja odlučivala za pisanje, to je meni zapravo potreba. Nikada nisam pisala ništa zbog drugih, pisala sam isključivo zbog sebe. Pisanje za mene predstavlja jedan ogroman užitak i zadovoljstvo, nešto čime se istovremeno i praznim i punim. Kada kažem punim – mislim na to da se punim sa time što izbacujem tugu i druge osjećaje na papir.

 

Osim čvrste i hrabre odluke da se uspije, potrebno je tu još mnogo čega. Između ostalog, potrebna je i inspiracija. Koliko samo puta nisam ni pokušala da prenesem svoje emocije na papir, smatrajući kako je potrebno neko grandiozno nadahnuće za pisanje. Međutim, živjela sam u zabludi. Koliko god nam se ponekad činilo da je put do inspiracije popraćen teškim kamenjem kao preprekama, možda ipak ni nije.

Inspiracija je svuda oko nas. U pisanju je zapravo osnovno – gledati, slušati i osjećati. A onda, nema dana, a ni mjesta, a da tu nema inspiracije. Samo gledajte,  slušajte i osjećajte oko sebe! – rekla nam je Nura Bazdulj Hubijar.

Ništa strašno nije ni onda kada je nema. Ljudi smo od krvi i mesa, te je “inspiraciona blokada” sasvim uredu. Upitali smo i Nuru, budući da je ona žena koja je imala najviše trenutaka inspiracije, da li se njoj ta blokada ikada dešava.

“Dešava, naravno, svakom čovjeku se to desi. I to ne samo u pisanju, nego u bilo čemu u životu. Dva-tri puta se meni dešavalo da po pola godine ne napišem niti jednu, jedinu rečenicu. Ali, mislim da na silu šta god da se radi, nije izvodljivo. Onda ja jednostavno i ne razmišljam po pitanju toga, čekam da se javi u meni ta potreba kojoj ne mogu odoljeti, i ta želja da ono što se dešava u tom trenutku – moram prenijeti na papir.”

A današnjica nam je takva da se mnogi stide pričati o sebi. “Joj, nemoj me, ne volim ja o sebi” je nešto što danas vrlo često čujemo. Na sreću, Nura ne spada u tu skupinu.

“Sebe kao pisca bih definisala: potpuno lišena ambicija, potpuno lišena opterećenja sebe. Neko ko piše isključivo radi sebe, ni zbog čega i ni zbog koga drugo.”

Nura, također, nije bila tajanstvena ni pri otkrivanju njene svrhe pisanja, pa nam je otkrila sljedeće:

Svrha mog pisanja je ustvari, učiniti ovaj svijet, onoliko koliko je u mojoj moći, ljepšim i boljim. Cilj mi je podstaknuti djecu da razlikuju prave vrijednosti od onoga bezvrijednog. Ništa materijalno na ovom svijetu, taman da košta nezamislivo mnogo, nema vrijednost. Vrijednost je u onome što se ne može kupiti ni za kakav novac. Vrijednost je u zdravlju, vrijednost je u prijateljstvu, u ljubavi, porodici, razumijevanju, te u povjerenju. To su one istinske vrijednosti koje su besmrtne, i koje ostaju čak i onda kada mi odemo sa ovog svijeta.

 

Gospođa Nura je jedna jako emotivna osoba. Svoje emocije nije mogla sakriti kada je pričala o svojoj knjizi “Ruža” koja je izdata kao lektira u osnovnoj školi. A kako i bi kada su reakcije čitaoca tako pune sreće i zahvalnosti

“Što se tiče lektira koje su izdate u školi, knjiga “Ruža” je knjiga koju djeca jako jako vole. Recimo, djeca koja su imala lektiru “Ruža”, me danas nakon 20 godina sretnu i zahvaljuju mi što su zbog knjige “Ruža” izrasli u dobre ljude. Mislim da ne mogu doživjeti veće zadovoljstvo od toga.”  – drhtavim glasom kaže Nura.

Tehnologija je danas nešto što je najzastupljenije u svijetu. Naravno, tehnologija ima svoje dobre strane, ali najviše se loše strane ističu na djeci. Djeca danas teže svemu, samo sve manje i manje čitanju.

“Mislim da ne samo djeca, niti mladi, već općenito ljudi su sve više globalno zavisni od tehnologije. Tehnologija, po meni, nije donijela ništa dobro. Izuzev toga što ljudi mogu da uče pomoću tehnologije, knjiga u elektronskoj formi nikada neće biti kao štampana knjiga. Smatram da danas ima dosta i do roditelja i podstičem roditelje da djeca rano počnu čitati knjige. Ako neko jednom zavoli knjigu – voljeti će je čitav život.”

A bilo da ste ljubitelj knjiga, ili možda i ne, Nura bi Vas podsjetila na sljedeće:

Da zavole knjigu! Knjigom čovjek, i onaj koji nema mogućnosti, može upoznati sve kulture svijeta, običaje, i tako dalje. Knjiga je zaista – čovjekov najbolji prijatelj. Nije to fraza, nije to glupost. Sjenka vlastita će vas napustiti ako ste u hladu, ali knjiga neće – nikada.

 

Piše: Dženita Hećimović

Izvor fotografije: klix.ba