Dođe mi da odem!
Ponekad je potrebno otići.
Daleko od sebe, od svojih misli.
Od onog zagušljivog zraka na koji mi danima smrdi kosa i zbog kojih se pluća redovito bune.
Ali uzalud.
Treba mi da odem,
Od toksičnih ljudi i još toksičnijih veza.
Umaraju me prazne priče, tračanje i hvalisanje ničim izazvano.
Vrištala bih koliko me je sve to smorilo.
Koliko me ponekad smaraju ovi ljudi.
Bez boje u sebi, bez trunke emocija, crno bijeli roboti.
Eto to na kraju postajemo.
Puni pasivnosti i oholosti.
Bože, koliko me sve guši.
I vrištala bih, pobogu koliko bih samo vrištala od nemoći i užasa.
Od bijesa, i pomalo od tuge.
Dođe mi da odem.
Daleko.
Tamo negdje gdje sve ima smisla.
Ako uopšte postoji takvo mjesto.
Daleko tamo gdje nema granica, ni u čemu.
Gdje samo sreća lebdi u zraku i gdje se može disati punim plućima.
U svakom smislu.
Postoji li takvo mjesto?
Gdje ja mogu biti ja bez ograničenja, bez povlačenja nazad, bez prokletog straha.
Dođe mi da odem.
Daleko gdje su ljudi i dalje ljudi.