Pahuljica
Dok…
Dok se Sunce polako skrivalo iza tmurnih oblaka, a sitne kapi kiše se spuštale na zemlju, on je sjedio na krevetu naspram otvorenog prozora svoje sobe i svakim momentom očekivao kada će grmljavina probiti tišinu u njegovoj sobi. Jesen se polako uvlačila u domove, u bašte, u ljude. U njemu je zima već odavno. Nikome ne priča o tome kako se osjeća. Nikoga ne želi zamarati svojim problemima. A tugu, sreću nekog njemu bitnom, bi popratio nekom lijepom riječju a kada bi ta osoba završila, on bi nastavljao o vrlinama te osobe. Osjećao je kao da je njegova misija bila da oraspoloži druge, uvijek bi uspjevao. A kada bi se osoba zahvalila, uzvratio bi riječima: „Kada su sretne osobe koje su mi bitne, onda sam i ja“. To jeste se vraćala tuga. Tuga zbog malene Pahuljice. Prošlogodišnja zima, zabilježena kao najhladnija zima u prethodnih 20 godina, je od strane drugih skoro pa zaboravljena, a u njemu čak i dan, danas živi. Preko proljeća, ljeta pa evo sada do jeseni, živi i caruje. A on, ne odupire se. Pahuljica je došla na ljeto i donijela mirisne cvjetove, zelenilo, vedrinu, šarenilo, a otišla na zimu i sve što je donijela sa sobom je i odnijela, a ostavila mu samo tmurne i snježne dane, i Merlina koji bi mu pomagao u pisanju njegovih pjesama. Pronalazio je smisao svog života u njegovim pjesmama. Taj čovjek za njega je bio nešto više od normalnog ljudskog bića. Ni sam to nije znao objasniti, a nikada nije ni pokušavao.
Bilo mu je dovoljno da on razumije to i nije osjećao potrebu da drugima priča o tome. Dok se dim cigarete polako uvlačio u dubinu mojih pluća, a ostatak dima se izdizao iznad mog tijela, dok su munje razdirale nebo na dijelove, razmisljao sam o Njoj, mojoj Malenoj Pahuljici. Brate daleko je to Saraj'vo. Ali ona je mnogo blizu. Dok je ona gledala dugu, ja sam gledao munje. Dok je nju duga ispunjavala, mene su ispunjavale kapi kiše. Dok je nju grmljavina plašila, ja sam uživao u njoj. Dok je ona zajedno sa Merlinom pjevala i dok se iz njenog tamnog oka kotrljala suza, u cijoj tami bih se izgubio za tren, ja sam slušao “See u again” i čekao dan kada cu osjetiti njene usne na svojima, miris njene kose u mojim nosnicama, njenu ruku u mojoj ruci, njen pogled na mome tijelu dok čačkam nesto po telefonu. Dok je ona grlila jastuk pokušavajući zavarati srce da sam blizu, moje srce je svaka Merlinova riječ kidala na 88 komada. Dok su se iznad njegove glave skupljali tmurni oblaci, pomisao na njen osmijeh bi bila sunce koje bi oblake rastjeralo. Dok bi njeno srce poskakivalo zbog trenutka kada će se opet sastati, moje srce bi obgrlilo njeno kao sto bih ja obrglio njeno tijelo. Dok bi u njenome srcu bio vječni mir, u mome srcu bi bila oluja koju bi samo njen zagrljaj mogao smiriti. Dok smo bili tako različiti, voljeli smo isto. A način na koji smo se voljeli, samo smo mi razumjeli i niko drugi. A nismo ni pokušavali da objasnimo drugim ljudima naš maleni (sve)mir.
Tekst: Imran Telalović, (časopis “Smišljam”)
