Priča bez ijedne riječi
Još jedno dijete, nad kojim je izvršena nepravda. Još jedno dijete, koje se mora osjećati loše u svojoj koži, jer društvo smatra da je drugačije, a ne shvata da smo svi različiti, samo ne i društveno prihvatljivi u ovom slučaju.
Rijad Kadić Husetić, dijete, a zmaj, rođen je u Bosanskom Petrovcu, te pohađa nastavu po prilagođenom planu i programu inkluzije, je bio žrtva gnjeva jednog nastavnika, koji ne shvata kako autistična djeca komuniciraju. Kada je njegova majka došla po njega u školu, zatekla ga je blijedog. Počeo je i povraćati, nije jeo, i nije spavao. Zašto? Jer postoje ljudi, kojima je neko pamet ispio, pa kritikuju drugog i drugačijeg. Nastavnik se, kako je djetetova majka saznala, izvikao na Rijada, te ga rukama uhvatio za glavu i pljunuo u lice, na velikom odmoru u školskom dvorištu, kada ga je Rijad htio dozvati pljuckanjem, jer je to Rijadov način komuniciranja, kako ne bi skrenuo pažnju, nastavnik je burno reagovao i učinio isto. Sa Rijadom je bila i asistentica, koja je objasnila nastavniku, da je to Rijadov vid komuniciranja, ali uzalud. Asistentica je prijavila slučaj direktorici škole. Rijadova majka je slučaj prijavila policiji, na šta su oni zatvorili oči, začepili i zašutili.
Gdje su nestale logika, empatija, krivnja, pamet i ljubav? Zašto se fokus stavlja na gluposti? Zašto baš da pažnju dobijaju samo oni, koji je ne zaslužuju, i zašto djeca trpe bol, koji odrastao čovjek ne može da istrpi? Zamislite se u situaciji, u kojoj se našlo ovo jedno dijete u masi djece u BiH, i nemojte ni slučajno da biste rekli da svakog svoja rana najviše boli, kako biste opravdali vaše ignorisanje ovog slučaja. Nema nijednog valjanog razloga, koji bi se mogao navesti, da bi se opravdala nezainteresovanost za dijete, kojem je potrebna pomoć. Svi vam ti razlozi padaju u vodu. Priča se može ispričati i bez ijedne izgovorene riječi.
