Muzej posebnog
Na kraju se svaka umjetnost koja postoji svede na ispoljavanje emocije, bilo kakve. I ona književna umjetnost nastaje na osnovu shvatanja života iz perspektive pisca, koji je u njemu probudio neku emociju i misao, te je on ispoljio na papir. Riječima. Svaka emocija se različito ispoljava i izlazi „na površinu“. Neko emociju isplače, nego se smije u lice svom problemu, neko otpjeva, neko napiše roman, a neko naslika remek-djelo. Nekako su dragi svima oni ljudi, koji svoju emociju otpjevaju. Uz riječi u pratnji melodije, gitare, klavira ili violine, nije ni bitno. I sami ljudi koji stvaraju umjetnost su umjetnost, iako ih često nazivaju samo umjetnicima.
Ovo je tekst o grupi mladih i onih malo starijih iz Zenice, koji putuju i pjevaju, očaraju sve, i vrate se kući, donesu u sebi emociju, koju će opet otpjevati, i tako zauvijek. Ovi ljudi u sebi drže stvari i emocije, koje ima muzej. Posebne, jedinstvene, kojima se svi dive i o kojima svi pričaju. I koje će vječno da se čuvaju u jednoj ustanovi, koja se zove svijet i koja je svima besplatna, i kojima će mnoge generacije da se dive. Riječ je o Bošnjačkoj zajednici kulture „Preporod“, male grupe ljudi, mladih i onih za par godina starijih, koji putuju, i pjevaju. Život iz snova. Posebnost ove grupe mnogi su prepoznali u tom što ova grupa otpjeva emociju, koja je emocija nad emocijama. Emociju, iz koje proizilaze sve ostale emocije. Ljubav. Pjevaju kao što sija zlato u seharama starih bosanskih velikana, koje je sačuvano, ne u seharama, nego u sjećanju, u lijepom glasu i o divnoj misli o sevdalinci, koju je ova grupa uzela i otpjevala, na svakom svom koncertu.
Grupa, koja uz pomoć samo bubnjeva i još par instrumenata, od kojih je najbitniji glas izvođača, kao najbitnijeg instrumenta ove grupe, pjeva staro bosansko zlato. Ovoj grupi sevdalinka, nastala u prošlosti, opstaje u sadašnjosti, i traži svoje mjesto u budućnosti. U mjesecu julu ove godine, sevdalinka je dugi put od Zenice do Banja Luke učinila kraćim, i dovela ovu grupu sve do Banskih dvora, ustanove, koja je zračila ljubavlju, jer su u toj istoj ustanovi po drugi put pjevali i svirali ovi izvođači, te napunili dvoranu, i oživjeli je, iako je 1932. izgrađena, a uporedivši je sa životnim vijekom čovjeka, već je davno ostarila.
Ova grupa ljudi, koja predstavlja dašak divne prošlosti, i donose je i čuvaju u sadašnjosti, je još jedna u nizu pozitivna priča u našem gradu, o kojoj se ne priča i ne piše mnogo, jer je vijest vijest, samo ako je loša. Rušimo zato stereotipe loše vijesti kao vijesti, fokus stavimo na ono divno, na ljubav, na harmoniju i na pozitivno. U ovom slučaju, na grupu mladih umjetnika, čije samo ime „Preporod“ govori o njima- da su duhovni i kulturni preobražaj. Renesansa modernog doba.
