Dejan Spaić – “čuvar” jednog vremena!

Piše: Ajla Heralić

Dejan Spaić je zaljubljenik u bh., balkansku, evropsku, rusku i mediteransku baštinu, „antikolekcionar“, „čuvar“ jednog vremena, entuzijasta, istraživač, humanista koji poklanja, ili kako on to kaže, vraća predmete tamo gdje im je mjesto. Svojim postupcima želi spriječiti dalju eroziju kulturne baštine.

Dejan je rođen u Zenici, gdje završava osnovnu i srednju školu. Diplomirao je u KOMATSU školi za aplikacione inžinjere. Zaposlen je u firmi TEIKOM BH, koja je generalni zastupnik KOMATSU rudarske, i građevinske mehanizacije za teritoriju BiH, i tu radi kao prodavac mašina, i kao podrška servisu, i prodaji rezervih dijelova.

Na pitanje o kolekcionarstvu govori kako na sebe gleda kao na „antikolekcionara“.

To je moja originalna kovanica u jezičkom smislu naravno, ne u numizmatici. Klasično kolekcionarstvo smatram za vrstu bolesti na nervnoj bazi, u rangu sa posesivnošću ili kleptomanijom. Nađeš knjige stare 500 godina, figurice iz Babilona, Egipta ili Kartagine, gledaš ih, a ne daš nikom drugom da ih vidi, čak ni tvoja djeca. Zatim na kraju kao što se obično dešava, a sam lično sam svjedok toga na desetine puta, dotični ,,kolekcionar” umre, i njegova ili njezina brižljivo čuvana kolekcija završi u obližnjem kontejneru za smeće. Istinsko kolekcionarstvo, kao i sve drugo, što po mom subjektivnom mišljenju treba da teži istini, i višim ciljevima, je ono što ostavlja trag i djeluje edukativno kako na sadašnje generacije, tako i na one koje tek dolaze. U tom duhu nastojim da radim.

 „Izgleda da je tako moralo da bude“ – odgovor je kojim Dejan objašnjava put u kolekcionarske vode, a kojim je slučajno počeo koračati 1993. godine.

Moj otac Vladimir Spaić, inžinjer građevine,  te godine poveo me je u Nemilu kraj Zenice, gdje je radio na sanaciji jedne kuće, a mene je ostavio da se igram u obližnjoj avliji. Igrao sam se u vrtu koji je bio odmah pored stare bosanske kuće od ćerpića, koja je već tada bila u ruševinama. Nešto sam kopao, i odjednom je iz zemlje ,,isplivao”, jedan bakreni novčić, koji je bio ispisan za mene tada na nepoznatom pismu. Na pozadini novčića, odnosno pismu, bila je stilizacija nečega. Tek u srednjoj školi, 10 godina kasnije, otkrio sam da je novčić bakrena osmanska akča, da je jezik na novčiću osmanski turski jezik, pismo divani arebica, a stilizacija na pozadini tugra, odnosno kaligrafijski potpis tadašnjeg vladajućeg sultana Abdulaziza, koji je vladao u polovini 19. vijeka. Spomenuti novčić Dejan je sačuvao za sebe kao uspomenu, a sačuvao je još i sablju iz ustanka 1875. godine u selu Grab kod Trebinja koju je pronašao 2003. godine. I ovo su dva jedina predmeta koje je u „oceanu“ pronađenih predmeta sačuvao za sebe.

Tebi dva najdraža otkrića tokom godina istraživanja?

Prvo je definitivno idžazetnama, tj. diploma za hafiza, od Hadži kurra hafiza Muhamed-ef. Kurta, amidže-strica jednog od mojih glavnih životnih uzora, legendarnog tuzlanskog muftije Muhamed Šefket-ef. Kurta, koji je u Drugom svjetskom ratu, rizikujući vlastiti život, spasio svoje komšije, i sugrađane srpske nacionalnosti od pokolja, i uništenja, kojeg su im spremale tadašnje okupacione ustaške vlasti. A drugo je mali ručno pisani udžbenik iz geografje ,,Kratka pitanja iz stare i nove geografije”, autora Johana Hibnera, a kojeg je ručno prepisao jeromonah Nikodim u Moskvi 1774. godine, na ruskom jeziku, i ćirilici. Ova knjiga je predata na ruke sadašnjem ruskom ministru odbrane g. Sergeju Šojgu, a završila je u biblioteci Ruskog geografskog društva u Sankt-Petersburgu, onoga istog društva koje je odgovorno za pronalazak, i istraživanje Aljaske, i zapadnog dijela Sjeverne Amerike.

Želja da predmete spašava i vraća na „police“ na kojima im je mjesto, te ljubav prema historiji odveli su Dejana i do arhive kojoj je prijetilo potpuno uništenje, a sva pisana dokumentacija jednog od najvažnijih imama i vjerskih autoriteta bh. muslimana vjerovatno bi nestala, objašnjava Dejan, a radi se o ličnoj arhivi reisu-l-uleme Džemaludina ef. Čauševića.

Spomenutu arhivu Dejan je otkupio svojim novcem, restaurirao i na kraju poklonio Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu.

Arhiva je do mene došla preko dvojice mojih prijatelja, oca, i sina, Zijada, i Hamde Baščaušević iz Sarajeva, koji imaju dućan na Baščaršiji. I koliko god da sam zaslužan što je ova arhiva spašena, u tolikoj mjeri je ista i njihova zasluga. Ono što smo mi uspjeli da spasimo je, nažalost, samo dio arhive, ali značajan dio. Arhiva je kod mene bila preko godinu dana, i to vrijeme sam iskoristio da je detaljno proučim, i kao potvrdu toga, udario sam svoj pečat na svaku stranicu, odnosno svaki dokument u arhivi. Detaljno proučavanje, i izučavanje iste ostavljam stručnim licima. Doslovno sam ih materijal iznjeo na tanjiru, i sažvakao, da njima je samo da ga progutaju, odnosno obrade, na opšte zadovoljstvo cjelokupne stručne javnosti, ali i znatiželjnih pojedinaca.

Iako je cijelu arhivu reisa Čauševića poklonio Gazi Husrev-begovoj biblioteci, Dejan kaže da je dva dokumenta izvadio iz kolekcije i zbog specifičnosti sadržaja i onoga što pamte poklonio Jevrejskoj zajednici u Sarajevu.

Izvadio sam samo dva dokumenta, a kopije dao Gazi Husrev-begovoj biblioteci. Radi se o spisku sarajevskih Jevreja i njihovoj pomoći za Crveni polumjesec za vrijeme Osmanskog carstva. Tu imate imena slično Schindlerovoj listi, samo što je Prvi svjetski rat. Na spisku su sarajevska sefardska prezimena, gdje se vidi da oni skupljaju pomoć za muslimanske vojnike u austro-ugarskoj vojsci. Taj dokument ima i kucanu i pisanu formu. Ta dva originala odnio sam u Jevrejsku zajednicu.

U vremenu u kojem svjedočimo „kulturi pljačke i otimanja“ Zeničanin Dejan Spaić želi sačuvati kulturno blago, ne za sebe, nego za generacije koje dolaze.

Energiju crpim iz jednostavne činjenice da smo mi ljudi ograničeni u vremenu, i prostoru, i da ćemo svi eventualno jednog dana umrijeti, a da se za većinu zaista ne može reći da žive u pravom smislu, jer uzimaju samo kako im se svakodnevno servira, bez i trenutka da razmisle o bilo čemu, sem o dnevnoj rutini.

Piše: Ajla Heralić
(Tekst objavila i u magazinu Liberté)

Dejan Spaić prvobitno je bio gost u emisiji POZITIVA radiYa Active, koju priprema, vodi i uređuje Ajla Heralić. Nakon gostovanja je ostvarena daljnja saradnja, gdje se priča o ovom Zeničaninu podijelila u Liberté, a sada i na naš portal www.activezenica.org

Emisija Pozitiva pored standardnih rubrika ističe rubriku “PRAVA RAJA odnosno Pozitivne priče” gdje vam predstavlja mlade i uspješne ljude koji zaslužuju više medijskog prostora.