Odigrana predstava „Srebrena krv“

Večeras je u Narodnom pozorištu Mostar obilježena godišnjica genocida u Srebrenici, izvođenjem predstave „Srebrena krv“ Nedima Malkočevića i Samira Karića u produkciji Bosanskog kulturnog centra Tuzla. Ista je odigrana u okviru kulturno-turističke manifestacije „Mostarsko ljeto 2018“.

Prema riječima režisera Nedima Malkočevića, riječ je o predstavi koja govori o dva brata, dva mladića koji su se zatekli u to vrijeme u Srebrenici, a koji su željni boljeg života i svega onog što predstavlja izazove i perspektivu za mladog čovjeka. Međutim, u julu 1995. godine, oni bivaju zatočeni od strane sprske vojske koja se na najmonstruozniji način obračunava sa njima, samo iz razloga onog što jesu. Samim tim, kako kaže Malkočević, sputavaju njihove ambicije i sve ostalo što nosi jedan normalan ljudski život.

„Previše je opširan materijal, tako da smo se konkretno bazirali na dva čovjeka, kao jedan lajt motiv, koji govori o cijeloj besmislenosti toga što je urađeno. Vrlo važna poruka predstave je koliko su Evropa i svijet imali utjecaj u svemu tome što je urađeno. Moj neki unutrašnji bijes je bio da to iskažem kroz predstavu, jer smatram da su Evropa i svijet najodgovorniji za to, bez obzira na sve okolnosti koje su se još dešavale. Smatram da su Evropa i svijet nijemo to posmatrali i dopustili da se pred njihovim očima desi ono što se desilo.“, kazao je režiser predstave Nedim Malkočević.

Malkočević je kazao da su se dugo razmišljali da li da rade ovu predstavu. Ne zbog tehničkih ili drugih razloga, kako on navodi, već su razmišljali prosto da li će naići na odobravanje ljudi koji su to proživjeli, i to je bio glavi razlog njihovog razmišljanja.

„Zbog velike želje da nešto uradimo i damo neki doprinos svemu tome, odlučili smo se da ipak to uradimo. Evo hvala Bogu već 3-4 godine igramo predstavu širom BiH i izvan nje. Ono što je najvažnije, majke Srebrenice su gledali premijeru, te su nam dale podršku da nastavimo ovo raditi, kao i zeleno svjetlo za namjere o tome šta mi želimo ovom predstavom da kažemo.“, istakao je Malkočević.

Dodao je i to, da generalno postoji malo tekstova o Srebrenici, te su smatrali to kao svoju obavezu i način da daju svoj doprinos.

„Ovo je jedna potpuno pacifistička priča, mi samo govorimo iz jednog ugla ljudi koji su preživjeli, i mi dajemo samo ono što je bilo. Mi ne kažemo onima koji su to uradili da mi imamo porive za osvetom ili bilo čime, mi nismo takvi ljudi, ni takav narod. Mi idemo potpuno drugom stazom.“, objasnio je režiser predstave „Srebrena krv“.

Direktor Narodnog pozorišta Mostar, Almir Mujkanović kazao je kako ova institucija svake godine daje svoj skromni doprinos obilježavanju ovog dana koji, kako on kaže, mora biti centralni događaj u kulturu sjećanja, ne samo Bošnjaka, već i drugih naroda koji istinski žele mir i koji se žele svrstati u red civilizovanih i prosvijećenih naroda.

„Nažalost, kultura sjećanja kao sredstvo ozdravljenja društva nije visoko na ljestvici prioriteta niti samih Bošnjaka, što je svakako alarmantno i podloga je za nove genocide koji se glasno i bez srama najavljuju od paradržavnih struktura onih koji su već počinili genocid u Srebrenici. S druge strane, Bošnjacima se nameće teza da eksploatiraju ulogu žrtve i da se tog narativa ‘u cilju pomirenja’ trebaju odreći. Međutim, sve dok djeca u Banjaluci, Prijedoru, Zvorniku ali i drugim bosanskohercegovačkim gradovima ne budu učila da su Srbi, predvođeni zločincima čije ime ne zavređuje pomen, počinili genocid koji je uključivao ubijanje i tek rođene djece, mi nemamo zdrave temelje za bilo kakvo pomirenje. Jer, ako uzmete u obzir broj počinilaca, aktera genocida, vidjet ćete da je i osnovni pravni princip o individualnoj odgovornosti doveden u pitanje. Zbog toga i zbog sistemskog negiranja koje organizovano provodi režim iz Banjaluke, ostaje samo nada da će bošnjački intelektualci, kulturni radnici i svi oni koji se brinu o stanju ovog naroda, raditi na njegovom osvještenju kako ne bi bili predmet novog genocida.“, poručio je Almir Mujkanović, direktor pomenute institucije.

Režiser predstave je kazao da je igrati ovu ulogu vrlo teško, jer koliko god htio da bude profesionalac, emotivni aparat se miješa u to sve, i toliko je teško napraviti distancu od toga da to ne bi lično proživljavao jer su to zaista bili ljudi, historijski tačne činjenice i okolnosti u koje se teško čovjek može postaviti. Gostovanje u Mostaru smatra važnim, jer je i Mostar imao slično iskustvo u tom periodu. On smatra da je jako važno da ovu predstavu igraju za generacije koje su možda i sada u tom nekom emotivnom razvoju i koje su bombardovane raznim informacijama, spinovima, izvrtanjem informacija i historije.
Predstava, kako kaže režiser, ostavlja jedno otvoreno pitanje: Da li mi imamo sigurnost u Evropu i svijet da se ovo opet neće ponoviti, ne samo nama nego bilo kome drugom u svijetu, što na kraju krajeva i vidimo kroz svakodnevni život? Tako da dobro uzdrmavamo, kako navodi Malkočević, temelje neke ljudskosti Evrope i svijeta u današnjem vremenu.