Sretan je onaj ko umije da voli!

Ah ta slatka ljubav. Ma ne baš slatka, možda simpatična, možda neobična ili čak jedinstvena. Svi smo mi bar jednom u životu pisali o ljubavi. Neki u prvom osnovne kao pismeni sastav, a neki kao klinci koji su se upoznali po prvi put sa pravim i istinskim značenjem riječi ljubav. Ako se uopšte može reći da su upoznati sa njom. U tom periodu sve se čini vječno, a malo toga stvarno. Mislimo da živimo u nekoj bajci u kojoj je sve savršeno, ali to je bajka koja nema kraja. Neopisivo je to kako se svaki dan budimo sa porukom za dobro jutro i idemo spavati sa onom laku noć sunce moje. A između te dvije poruke dobijamo more podrške, ljubavi i sreće kao snagu koja nam pomaže da idemo ka svojim ciljevima. Nije li lijepo ići naprijed kada znamo da će uz nas uvijek biti osoba kojoj je stalo do naše sreće i nije li se lijepo truditi za svaku stvar na ovom svijetu kada znamo da ćemo za taj trud biti nagrađeni onim najljepšim
osmijehom na svijetu koji nas uvijek nasmije? Nije samo da je lijepo, dragocjeno je i to je ona sreća koju možemo doživjeti i sa osamnaest, trideset i pedeset godina, samo ako imamo pravu osobu pored nas.
Kada kažem prava osoba zna mene, mislim osoba kojoj nije bitno zašto sam obukla rozu majicu i žute patike i osoba koja me prihvatila onakvu kakva jesam i kojoj su sve moje mane, vrline. S tom osobom, od prvog trenutka provedenog zajedno, povećavate svoj horizont, učite kako to učiniti nekoga sretnim, kako se nekome zahvaliti i mnoštvo drugih stvari koje dolaze onako spontano iz srca i duše.
I svaka stvar koju uradite za sebe i za ljude oko sebe mora doći iz srca jer ako ne pratite svoje srce nećete znati šta je istinska ljubav. A zaista nam je ona potrebna kako bi živjeli sretnim životom.

Ovim putem bih se željela zahvaliti svim osobama koje pružaju pravu i istinsku ljubav.