Paradoks?

Učeći glasove, slova, riječi, sklapanje rečenica i smisleni i literalni govor čovjeka čine bićem, koji konstantno komunicira. Čovjek se uči komunikaciji i interakciji još od prvog dana svog života. Prvo zaplače. Naučivši da priča, gubi volju za šutnjom, koja se čini dosta lakšom, obzirom da ne zahtjeva nikakav napor, za razliku od pričanja. Pričajući, čovjek kaže neke stvari, upućene drugom, prave zbrke u glavama, sukobe među tijelima, i zabijaju noževe u leđa, svjesno i nesvjesno. I to sve riječju. Umjesto da priča samo dobro, i baca lale i ljubičice.
Ljudi kupuju satove, sjajne i skupe satove, provode sate kupujući i birajući satove. Skup sat ne vraća vrijeme unazad, ne ubrzava vrijeme, za razliku od onog koji košta manje. Kupuju ga djeci, suprugama, muževima, prijateljima. Kupuju satove, poklanjaju satove, ali ne i vrijeme.
Djeca mole odrasle na vlasti da im osiguraju njihova prava, koja su im već osigurana na papiru. Sve što je na papiru, vodi se svetinjom, pa se to ne smije dirati, obično je to nepisano opravdanje.
Ljudi u ratu drugoj, suprotnoj strani bacaju bombe, pucaju iz puške, ubijaju, kroz snajpere gledaju ljude, postavljaju mine, ubijaju djecu i žene, da bi stvorili mir. Da bi stvorili mir u mjestu gdje ratuju, oni ratuju. „Bombing for peace.“.
Ljudi stvaraju umjetnost, vole umjetnost, pišu, slikaju, pjevaju, te se nazivaju umjetnicima. Zovu se umjetnicima, i taj glas više odjekuje od onog glasa kada pjevaju pjesmu i stvaraju umjetnost. Umjetnik se više čuje, od same umjetnosti.
Ljudi se vode rečenicom da vole čuti kritike, kao i komplimente, da bi vidjeli gdje griješe. Zatim, kritike registruju kao tvar na koju su alergični, čim ih dobiju, oni se liječe, i bježe od istih.

U trci materijalnog i nematerijalnog, prednost i pobjeda se daje materijalnom novcu nasuprot nematerijalne sreće, jer, gdje je materijalni novac, tu je i nematerijalna sreća. Sreća je ipak vreća puna para.
Ljudi nagomilavaju novac na kamaru, troše više nego što je potrebno na stvari koje im ne trebaju. Otrov se definiše kao ono, čega ima više nego što je potrebno.
Ljudi idu na fakultete i obrazuju se da bi dobili posao, koji ne zahtjeva mnogo rada (fizičkog ili mentalnog), ali je dobro plaćen. Znanje je bitan faktor u životu, samo ako donosi paru, moć i vlast.
Ljudi su podijelili ljude na prisvojne zamjenice. „Naše“ i „njihovo“.
Ljepota tijela se stavlja u fokus svakog građana, duša i dobronamjernost su samo mitovi, neka narodna vjerovanja, neke tradicije. Čekamo da vidimo da ljudi od tradicije, sa srcem i dušom izumru kao dinosauri, pa dođu na vodeće položaje ovi sa razvijenim mišićima i ramenima, obrazujući se u teretanama, jer jak čovjek državu nosi na razvijenim ramenima i leđima, ne pametan i dobronamjeran čovjek.
Čovjek pravi grešku govoreći da su greške neoprostive.
Čovjek koristi drugog čovjeka zbog ličnih interesa. On sam nikom nije od koristi.
Farmaceutske tvrtke proizvode najviše antidepresiva, koji su toliko skupi, da ljudi padnu u depresije pri traženju i kupovanju istih.
Ljudi su predali mozgove pametnim telefonima. Nigdje ne idu bez telefona. „Bez telefona kao bez glave.“, a glavu je dao telefonu. Nije li besmisleno živjeti besmisleno? Smisao se ne pronalazi u životu i stvarima oko sebe, smisao se pronalazi u sebi.

Slika preuzeta sa: www.wordcounter.net