Imaš li pola marke?

Imaš li pola marke? Eto jer nemam ništa na magičnoj kartici, koju stavim u neku mašinu, upišem neka četiri broja, i ta mi mašina pljuje pare, ko da mi se ruga. Nemam ni magičnu karticu. Ko kaže da se odraslima ne pričaju bajke? Ljudi sanjaju o toj kartici, koja može ispunit svaku želju, ko što dijete vjeruje u čarobne štapiće i lampe što ispunjavaju tri želje. Imaš li bar pola marke, jer sam penzioner, kojem penzija kasni, i dijeli je unucima i onda plati samo režije, i onda nema para za sebe, jer plata nije njemačka. Jer sam student, kojem je teško radit i studirat, jer jedno mora da trpi od nas troje onda, bio to fakultet, posao ili ja sam. Jer sam srednjoškolac, koji dobija džeparac dovoljan za preživljavanje, željan odlaska u neki grad, ali skuplja za isti mjesecima (na kraju opet ne ode). Jer sam majka, koja dijeli sve što ima djeci, sebi ostavi tek dovoljno, da preživi, i jer sam otac, koji da sve na kuću i ženine zavjese i store. Jer sam ulični prodavač, koji prodaje knjige, a ne čita ih, jer nema vremena vezivati se za ono što prodaje. Jer sam tip što prodaje cigare na ulici, a ne zapali je, jer je mora prodat. Jer sam čovjek, sto puta odbijen za posao u struci. Jer sam upravo dobio račun za struju, i telefon, i vodu, i internet, i stanarinu, i kantu za odlaganje smeća i osjećam se pravo skupo,  ko buržoazija neka, gost hotela, što koristi sve usluge, i ispadnu mu oči kad na kraju plaća račun hotela.

Pitaš me što baš pola marke? Jer u ovom ludilu kojem nemam vremena za sebe, htio sam da nađem 5 minuta meraka, da uzmem kafu, popijem i tih 5 minuta da se osjetim bezbrižno. Poslije ću nastaviti po starom, bez magične kartice, biti penzioner, i student, i srednjoškolac, i otac i majka, i svi ostali. Za sreću malo treba, zasad je to pola marke.