Stidite se!

Kiša je pljuštila vani i ko bi rekao da će sredinom juna pasti ovako jak pljusak. Ona to nije ni slutila, zato se nije ni zamarala nošenjem kišobrana. Međutim grdno se prevarila kad je završila s časovima violine i ugledala kako kiša ljeva. Prvo je pogledala u svoje bijele starke i onako iz srce se nasmijala, te stala trčati. Šašava i nepromišljena kao i uvijek. A nakon samo nekoliko koraka napravljenih bila je mokra i njene najdraže bijele starke su bile sve samo ne bijele. I tad si je počela psovati sve zaboravno i nemarno. Nikad nije voljela gledati vremensku prognozu. Željela je da je vrijeme iznenadi i dabome ovaj put ju je baš iznenadilo.

S druge strane, on je žurnim korakom išao kući. Za razliku od nje, on je nosio kišobran. Uvijek oprezan kada se radi o prognozi. Kišobran mu je uvijek u zadnjem džepu ruksaka. Za svaki slučaj. Kao i sve ostalo što je nosio. Igrač na sigurno. Takav je on bio. Drugačiji od većine momaka svoje generacije. Usuđivao se razmišljati svojom glavom, za razliku od ostalih. Uvijek je bio oprezan i nikada nije išao glavom kroz zid, sve do najednom.

Dvije mlade duše, dva svijeta, potpuno različita. Niti u jednom segementu nisu bili isti, osim u tome što su znali voljeti istom jačinom. I upravo to ih je i povezalo. Ljubav.

Tu na uglu kod Prve gimnazije dva svijeta su se sudarila. Vrijeme je stalo dok su si gledali u oči. Njene crne kao noć, a njegove plave kao nebo. Kiša je i dalje lila, a njih dvoje pod kišobranom pogledima su pričali i tako započeli svoju priču.

Od tog dana kiša više nije padala, sunce je žarilo prkosno kao da je znalo da se između dvije mlade duše rodila ljubav. Ljubav kao nijedna druga. Nije to bila ona mladalačka luda ljubav, koja izgori pri prvoj prepreci. Ne, to je bila drugačija ljubav. Ona koja te uvjeri da život i nije toliko loš, uvjeri te da postoji dobro i da postoji nada za sve. Njih dvoje su to budili u svakom prolazniku koji bi ih sreo. Budili su u drugima ljubav dok su proživljavali svoju.

Tu na ušću pored Bosne, na drugoj klupici su sjedili svaki dan poslije škole. Ona puna energije mu je pričala o tome kako želi da napiše hiljadu knjiga i da će svaka njemu biti posvećena, a on se smijao njenoj šašavosti. Pravio joj je krunu od tratinčica, dok ga je ona ispitivala psihologiju. Vodio ju je na predstave i tako učinio da se zaljubi u pozorište. Nijedan njen koncert nije propustio, uvijek u zadnjem redu s takvom strašću i pažljivošću je upijao svaku notu koju su njene ruke stvarale. Maštali su o zajedničkom životu. O tome kako će studirati u Sarajevu, on medicinu, a ona žurnalistiku. Kako će imati dvoje djece, kućicu u nekoj šumi s psom. Maštali su štošta toga, ali uvijek s gorkim okusom u ustima. Željeli su da svojom ljubavlju promijene realnost. Da je učine ljepšom. Nisu mogli.

Jednog kišnog dana našli su se kod Muzičke škole. Njene oči su bile suzne, obraz crven, ispod oka se nazirala modrica. Njegov pogled pun bijesa i zbunjenosti. Pun povrijeđenosti. Duboko u sebi znali su da će doći kraj. Uporno su to odbijali priznati. Sve do sad. Drhtavim glasom mu je rekla da više ne može ići glavom kroz zid, da ne može ići protiv odluke starijih. I samo otišla. Otišla plačući. U njemu se sve slomilo. Ona želja za borbom i prkošenjem svemu što vlada je nestala. Umrla je zajedno s njegovom dušom. Ubijena je na isti način na koji je ubijena njihova ljubav.

Dvoje mladih duša i njihova ljubav je ubijena, i sve ono što su mogli zajedno da stvore. Ubijena zbog prokletog plitkog razmišljanja i zbog prokletih okova u kojiima smo svi mi. Okova prošlosti.

On se zvao Nermin, a ona Ivana. I njihova imena su bila jedina prepreka njihovoj ljubavi. Upravo tu prepreku nisu mogli da pređu. Nisu im dali. Natjerali su ih da idu kroz život kao živi mrtvaci, jer su im duše ostale onog kišnog dana ispred Muzičke škole.

Stidite se svi vi, kojima su proklete podjele važnije od sreće i ljubavi! Stidite se ubojice!