Sa diplomom u ruci, na birou po struci

Zašto neki ljudi posao traže dvije godine, a drugi svega dva mjeseca? Je li u pitanju sreća? Ili je ipak nešto drugo…?

U današnjem vremenu gotovo sva radna mjesta popunjavaju se putem preporuka i kontakata. To je dobra vijest, ako imate kontakte. Ali, šta ako ih nemate?

Naravno, ne možemo svi biti ”mamini i tatini” sinovi, mora neko od nas biti i na margini društva kao neka niža klasa, zar ne? Surovo je to što se danas sve može kupiti novcem kao što su: diplome, radna mjesta, ljubav pa čak i ugled u društvu…opet se vraćamo na taj neki gornji sloj društva. A da li se može obraz i poštenje kupiti? Miran san?

Da li je ONE sa kravatama i odijelima u foteljama uopšte briga gdje ide ovaj svijet, narod, moral, studenti i mnogi drugi. Da li ih zanima to što već dijete u osnovnoj školi razmišlja kako će sutra napustiti Bosnu i Hercegovinu i otići sa svojim znanjem ljudima koji to cijene?

Biro rada Zenica jeste mjesto gdje se Zeničani, svakodnevno u potrazi za poslom, dolaze prijaviti. Većina ih, kako su nam kazali, dolazi da se samo prijavi kako ne bi izgubili pravo na zdravstveno i socijalno osiguranje, a najmanje u nadi da će naći posao.

Na pitanje: Da li znate ili da li ste čuli da je neko od naših sugrađana dobio posao preko Službe za zapošljavanje ZDK? građani su odgovorili…

„To nikad nisam čuo, barem koga ja znam nije dobio posao od biroa. Ako neko jest, svaka mu čast, jer jedino može posao preko biroa dobiti neko ko ima veze sa ljudima sa biroa.“ M.J.

„Ko ima štelu neće biti na birou.“ M.J.

„Jedino mogu mladima poručiti da idu vani raditi. Sad kad bi mi se pružila prilika, otišao bih. Ovdje nemam nade da ću imati posao.“ J.Č.

„Znam. Kod mene je babo dva puta dobio posao preko biroa, ali to su baš, baš rijetki slučajevi. Uglavnom ljudi se prijave i javljaju na biro radi zdravstvenog osiguranja.“ A.P.

„Mislim da će ovdje jednog dana doći do potopljenja sa intelektualcima koji su završili državne fakultete, i koji ne mogu otići iz BiH, jer nemaju para. Onda će svi praviti svoje kafiće i raditi u istim, jer jedino tako sami sebe mogu skinuti sa biroa.“ E.H.

„Za mene je jedino biro sinonim za Bosnu i Hercegovinu.“ E.H.

„Nikad niko nije dobio posao preko biroa, koliko ja znam. Mi kad smo tek završili školu, pozvali su nas za neke radionice i išli smo jedno pet dana po 3-4 sata. Na radionicama samo sjedili i pisali aplikacije za posao i pričali su nam kako će nas navodno zvati za posao, jer smo se odazvali radionicama. Naravno, nikad niko nije zvao. Između ostalog, većina ljudi je na birou samo zbog zdravstvenog osiguranja. Zašto, zato što se nikad niko nije zaposlio preko biroa. Samo se ljudi javljaju na biro da im zdravstvo ne ukinu. I to kao imaš od njih zdravstveno osiguranje, a gdje god odeš moraš platiti. Pored toga, kada uđeš kod njih samo su plakati o odlasku u Njemačku…ali jedno što pozitivno ima na tom birou jeste to da ako sam sebi nađeš posao i poslodavac te osigura, i nakon 6 mjeseci ako dobiješ otkaz od njih primaš par mjeseci po određenu sumu novca.“ A.K.

I za kraj malo umjetnosti koja nema cijenu, kako i sam biro misli, pa umjenike ni ne zapošljava.

Pjesma o birou

imam tetku na birou

i mama mi je tamo često

u ovoj državi

bori se za svoje mjesto

 

nemam amidžu policajca

niti didu milicajca

imam diplomu urolanu, slatku

ko baklavu uz kahvu, dugu il

kratku

 

biro, biro đe me nađe

što me muko moja baš ti

snađe

alah se uvalih, alah se uvalih

svu krivnju ja sad na tebe

svalih

 

jednog dana, kad mi bude

pedeset

doću iz Njemačke sa milja

devedeset

da pokažem ljudima šta sam

steko

dok sam poziv od tebe čeko

Zaboravljeni pisac sa biroa

Slika preuzeta sa mississippitoday.org