Vanredna situacija?!
Proglašavam vanrednu situaciju. Ne znam baš imam li ovlaštenje za to. Nisam neko ko radi u ministarsvima, staklenim kućama i vladajućim zgradama. Nisam ni neko ko u nevjerovatno udobnoj stolici sjedi vjerovatno cijeli dan. Tu sjede muškarci i žene. Muškarci većinom. U opeglanim košuljama, sakoima i kravatama što simboliziraju ili vješanje ili civilizaciju i biznis, pa potpisuju se na hrpu papira po cijeli dan, kao da dijele autograme. Samo to.
Smatraju potpisivanje poslom, za koji se odvaja veća suma novca, tipa četverocifreni brojevi, da bi s njihov potpis platio, dok naprimjer rudar sjedi na tvrdom tlu ispod zemlje, u strahu, ili ne, da mu se zemlja ne sruši na glavu. I bori se za prehraniti porodicu, za trocifren broj KM-ova, koje su nedovoljne, s obzirom da su plate mikro, a cijene svega u megaiznosima. Oni doslovno na leđima nose zemlju na kojoj mi hodamo. Proglašavam vanrednu sitauciju. Opet. Gdje to ima da malo dijete od 5 godina, koje još nije usvojilo ni konzervaciju broja, broji siću, sitniš, koju je dobilo. Kako dobilo? Sto posto autogramima ovim. Ili proseći? Želim da se to dijete potpiše na papire i dobije platu od 4 cifre, bar jednom, da mu može biti par dana, jer nekim ljudima četverocifren broj traje par dana samo. Oni se baš često potpisuju. Valjda djeci bude dovoljan jedan potpis. Proglašavam vanrednu situaciju zbog ovog opasnog minusa koja vlada među ljudima. Niko ni za kog ne mari. Kad su nam to osjećanja i empatija umrli, i kako su tijela tako živa ostala? Neki kažu da živimo u dobu prosvjetiteljstva, kako razmišljamo glavom i koristimo znanje, a opet seizražavamo i djelujemo primitivno. Manjak čega dovodi do primitivizma? Znanja? Ne znam. Znam da ne znam odgovoriti. Ali mogu reći da se nijedna padavina što ošteti krovove staklenih kuća i proglasi se vanrednom sitaucijom može porediti sa ovim stanjem. Kad bismo opisivali ovu situaciju, to bi bilo možda ovako: „Jak vjetar puše kroz ljudske glave, nagomilavanje slojeva konvertibilnih maraka u novčanicima pojednih, a suša u novčanicima većine. Svi gladni pare, a ne više hrane.
Povremeni zemljotresi, svakih par godina zbog pomjeranja, ne tektonskih ploča, nego nekih granica. Padanje kupljenih diploma s neba, što padaju kao led, uništavaju zdrave glave.“ Sufizam kaže kako nemamo ni prošlost ni budućnost. Imamo samo sadašnjost. I nju činimo ili pozitivnom ili negativnom. Zasad, većina i ja, vidimo sve negativno, a razmišljamo pozitivno jer moramo i trebamo. Još uvijek nije jasno kako ljudi imaju imalo razloga da se nasmiju, u cjelokupnoj ovoj vanrednoj situaciji. Još jednom, proglašavam vanrednu situaciju jer je ovo sve daleko od normalnog. Ali samo za sebe, jer drugima ne mogu. Jer ne nosim kravate, ne nosim sakoe i suknjice i ne sjedim u nevjerovatno udobnim stolicama i ovu situaciju, ili realnost, ne mogu proglasiti vanrednom. Razlog za osmijeh u vanrednoj sitauciji može biti jedino izmamljen rečenicom, koje se sjećam još iz 2014. godine (kad su nas utušile poplave): “Sreća, pa ostah živ/a.”.
Pa pored svega ovog, sreća je, jer, živi smo, preživljavamo. Možemo se nazvati borcima, i smatram da od danas status borca trebaju nositi mnogi (ne na papiru), iako nisu imali kontakta sa oružjem. Borci brane, trude se i preživljavaju. Zato, osmijeh na lice i zračimo pozitivno, jer smo borci! Kako budemo zračili i mislili, takvu ćemo stvarnost imati. Jer ono što mislimo postaje našim životom.
Slike preuzete sa: www.hariscalkic.com
