Borba s vjetrenjačama
Čujem kako kazaljke sata otkucavaju ponoć. Taj iritantni zvuk krivim za svoju nesanicu, a dobro znam da je razlog nešto sasvim drugo. Dobro znam da su razlog mojih učestalih nesanica borbe koje vodim sama sa sobom. Sa svojih 18 godina i ne bih trebala da imam sa čime se boriti. Ali trenutno se borim s osjećajem tjeskobe i nesigurnosti. Kada malo bolje razmislim, s obzirom da živim u državi u kojoj apsolutno ništa nije sigurno, to je i normalna pojava. Vjerujem da većina mojih vršnjaka vode iste borbe. Kojim putem poći? Da li vrijedi odbaciti svoje želje i snove samo zbog toga što živimo u nefunkcionalnoj državi i gdje nas na svakom koraku čeka hiljadu prepreka? Da li otići? Ostati? Da li vrijedi boriti se s vjetrenjačama? Ili jednostavno da li se prepustiti, kao što većina radi, ovom valu koji nas lagano nosi u propast? Bezbroj je pitanja koji mi se kovitlaju u glavi, a na koje ni sama nemam odgovor. I tako se vrtim u nedogled, ne znajući gdje da pođem i kako da se izvučem iz ovog lavirinta koji iz dana u dan postaje sve zapetljaniji. Ispred mene toliko puteva, a ja bih najradije da se vratim onim putem koji vodi nazad u doba moje bezbrižnosti, u doba zaljubljenosti u život i u doba nade. Ali od svih puteva, upravo tog nema. Stoga sam zaglavljena upravo ovdje, na mrtvoj tački i skupljam snagu, razum, želju da se pokrenem i tu tačku izbrišem.
U životu svakog od nas dođe period kada je potrebno donijeti tu jednu odluku koja odredi cijeli njegov tok. I kada dođe taj period, svako ponaosob je u nedoumicama ali sve nas vodi ta želja i privlačnost za nečim. Međutim kada živite u jednoj prelijepoj Bosni i Hercegovini, primorani ste da zaboravite na ono što želite. Primorani ste da birate ono što se traži, jer opstanak je bitniji. Bez obzira na to što je taj opstanak ispunjen patnjom, nezadovoljstvom i ogorčenošću. I upravo je to put kojim većina i krene. Ili pak krenu putem nekih dalekih zemalja, gdje je naizgled sve upravo onako kako i treba biti. A možda se, umjesto prepuštanja valu beznađa, trebamo trgnuti i napokon otkinuti od okova koji su nam nametnuti i barem pokušati promijeniti bilo šta. Možda da mi mladi više biramo ostanak, umjesto odlaska i možda da pronađemo snagu u sebi da idemo onim putem kojim mi zapravo i želimo, a ne onim koji nam je nametnut. Možda da izaberemo borbu. U svakom slučaju nas borba i čeka. Pa zašto ne bi izabrali borbu za svoje snove, želje i ideale? Moja mama kaže da ako nešto želimo, ako to iz petnih žila želimo, onda se za to i trebamo boriti. Jer vrijedit će ta borba. A ja želim. Cijelim svojim bićem želim. I upravo u ovom trenutku shvatam da ja biram borbu za djelovanjem, borbu za promjenom. Ne želim i ne mogu sebi da dopustim da za godinu, dvije završim kao konobarica koja radi od jutra do sutra. Da lomim leđa za minimalac i da moja mladost, volja i energija istruhnu ubijene crvom zvani život. Ne želim da pristanem na to. Jer to, to nije moj san. Ove prepreke koje su na svim koracima trebaju biti uklonjene. Uklonimo ih. Hajde da prokleto učinimo nešto. Nemojmo dopustiti da se i buduće generacije lome istim pitanjima kasno u noć. Hajde da ih spasimo straha za svoju egzistenciju. Olakšajmo im, bez obzira na to što je nama otežano. Ostanimo i učinimo nešto.
Kazaljke i dalje otkucavaju, i dalje stvaraju svoju iritantnu melodiju. A u mojim prsima kao da se smanjuje tjeskoba koja je bila pristuna. Osjetim neki novi osjećaj. Motivaciju. Želju. Energiju. Možda vrijedi da se borim s vjetrenjačama. Možda ne bude uzalud. Uspjet ću ih pobijediti. Vjerujem u to. Ali kamo sreće da i ostali se usude probati. Sve bi bilo drugačije. Okrećem se na desnu stranu, sklapam oči i izgovoram molitvu koju znam otkako sam svjesna svog bića. I nadam se i vjerujem u sebe i sutra.
