Omladinske radne akcije- Nema odmora dok traje obnova
I dok se oni koji su rođeni i koji su odrasli u Jugoslaviji prisjećaju svog života iz tog perioda kao da je to bio neki drugi život, mi mlađi možemo samo slušati te priče koje nam se čine nemogućim, a imaju smisla i bile su moguće.
Jedan od mnogobrojnih fenomena, bivše nam države, svakako su Omladinske radne akcije- pretača današnjeg volontiranja i društveno korisnog rada. Omladinske radne akcije u početku su služile obnovi i izgradnji zemlje. Godinama je kažu, više stotina hiljada mladih učestvovalo u izgradnji puteva, pruga i javnih zgrada. Svaka je od tih radnih akcija ogledalo društvenog trenutka u kojem se provodila, sažetak političkih planova i težnji, ali i odgovora mladih na te planove i težnje. Kasnije je organizovanje radnih akcija imalo drugačije motive. U razdoblju kasnih 1950-ih i ranih 1960-ih akcije je pokretala, prije svega, zabrinutost zbog pada poleta mladih, njihove sve manje zainteresiranosti za politiku i vrijednosti koje je ona njegovala, te njihovog sve češćeg priklanjanja popularnoj zapadnoj kulturi. U posljednjem razdoblju, omladinske radne akcije bile su u službi amortiziranja društvenih razlika, omogućujući mladima da provedu radno ljetovanje i da pritom “dožive bratstvo i jedinstvo na djelu”.
Prvog aprila 1946. počele su pripreme i taj datum je dan početka omladinskih radnih akcija, a 1. maja su otvoreni i prvi radovi na pruzi Brčko – Banovići, dugoj 92 km.
O omladinskim radnim akcijama pisani su članci, još u to vrijeme,a kao što vidite, pišu i se i danas. Pisci su pisali romane, a jedan od njih bio je i Miroslav Krleža. Snimljeni su i mnogi filmovi. Ukoliko niste, svakako pogledajte film „Prekobrojna“ Branka Bauera. Pisane su i pjesme, a ona koje se tadašnji omladinci posebno sjećaju jeste „Hej haj brigade“, Arsena Dedića.
„Kako godine idu, slike nestaju i pamćenje blijedi. Pokušavam se sjetiti nekih lijepih trenutaka, a bilo ih je mnogo. Brigadir sam postao ‘81. ili ‘82. tako što sam učestvovao na LORA (Lokalna omadinska radna akcija) Zmajevac. Radili smo na kopanju vodovoda prema brdu Zmajevac. Bilo je ružno vrijeme i mnogo blata, ali nas to nije spriječilo da obavimo posao i prije zadanog roka. Uz pjesmu, šalu i “galamu” sve se može kad se vrijedne ruke slože.“- istakao je nekadašnji omladinac Semir Čolić.
Prva nagrada koju su, kako kaže Semir, dobili tadašnji omladinci Zenice bila je putovanje u Beograd i posjeta Titovom grobu. U brigadirskim uniformama su ponosno i pjevajući brigadirske pjesme prepješačili cijeli Beograd. Nakon povratka organizovan je prijem kod predsjednika opštine, a omladicima je na dar uručena knjiga sa posvetom, a kasnije i značke, uniforme, lopate i rukavice. Možda to zvuči smiješno danas, no Semir kaže kako su se oni radovali svim tim “malim stvarima“. Budući da su putovali po cijeloj bivšoj Jugi, imali su priliku da upoznaju mnogo svojih vršnjaka. E, tu je, kaže Semir bilo mnogo simpatija, neuzvraćenih ljubavi ali i brakova sa sretnim krajem.
„Nismo razmišljali o novcu, a niko ne bi vjerovao da smo to radili besplatno. Svi smo čitali knjige i pomagali jedni drugima kad u školi “zaškripi”. Gdje god bi se pojavili, narod je govorio: “To su naši brigadiri- naš ponos“. Nismo znali šta je mržnja, licemjerstvo. Bili smo iskreni.“
Kažu da su omadinci na tim akcijama radili od jutra do mraka, ne tražeći ništa zauzvrat. Mi možda danas previše očekujemo? Mislim da ne. Kažu da se tada nije gledalo na naciju, vjeru ili stalež. Jer, nešto je bilo važnije od toga. To nešto zove se jednakost. Kažu da su vjerovali jedni drugima i računali jedni na druge u svakom trenutku. Da li danas toliko vjerujemo jedni u druge, ili smo se potpuno otuđili iz nekog straha od izdaje. Kažu da su danima radili, ali i da su imali život i pored tih akcija. I dalje su kažu, stizali ići u škole i fabrike. Stizali su se i nasmijati, zabaviti uz društvo i pjesmu. Da li su dani nekada bili duži ili mi danas živimo prebrzo? Oni su, kažu, imali cilj i nisu bježali od njega? Bježimo li mi danas? Kažu da su Omladinske radne akcije, ustvari fenomen. Ja tako gledam na njih. Kao na nešto što se desilo i možda neće više nikada. Ja ne znam, ja sam rođena poslije toga. Ali, ako je zaista bilo tako, ako su se stvarno poštovali kao što kažu, i ako je sve bilo tako bajno, šta se desi pa nestade. Ili smo samo proklet narod pa sve izgubismo. A eto, ostaje sjećanje na to da smo jednom bili fenomen. Dobra tradicija akcijaštva potrajala je do 1990.godine, i do danas nije obnovljena.
„Nije ovo prva pruga na svijetu sigurno, ali je prva koju su izgradila djeca.”- Miroslav Krleža
