Aleksa Šantić – jedan od najpoznatijih bosanskohercegovačkih i srpskih pjesnika

„ Ostajte ovdje!…Sunce tuđeg neba, neće vas grijat kô što ovo grije. Grki su tamo zalogaji hljeba, gdje svoga nema i gdje brata nije…“ – „Ostajte ovdje!“, Aleksa Šantić

Jedan od najpoznatijih bosanskohercegovačkih i srpsih pjesnika i jedan od predstavnika lirike u BiH, Aleksa Šantić, rođen je 27. maja 1868. godine u Mostaru, gradu u srcu Hercegovine. Aleksa je imao dva brata, Jeftana i Jakova, te jednu sestru Persu. Njegova druga sestra, Zorica, umrla je još kao beba. Budući da je živjeo u trgovačkoj porodici, njegovi ukućani nisu imali razumijevanja za njegov talenat. U Trstu i Ljubljani završava trgovačku školu, a zatim se vraća u svoj rodni Mostar.

Svoja djela stvarao je između dva stoljeća. Najviše udjela u njegovom pjesničkom stvaralaštvu imali su srpski pjesnici Vojislav Ilić i Jovan Jovanović-Zmaj. Šatnić svoju najveću pjesničku zrelost dostiže u periodu između 1905. i 1910. godine kada su nastale njegove naljepše pjesme.Njegove poezije su prepune snažnih emocija, ljubavne tuge, bola, prkosa za socijalno i nacionalno obespravlje narod kome je i sam pripadao.

U toku svog života objavio veliki broj pjesama. A od djela se najviše izdavaja: „Hasanaginica“, „Na starim ognjištima“, „Anđelija“, „Nemanja“ i „Pod maglom“.Što se tiče pjesama, izdvajamo sljedeće najznačajnije pjesme: „Emina“ (1903), „Ne vjeruj“ (1905), „Ostajte ovdje“ (1896), „Pretprazničko veče“ (1910), „Što te nema?“ (1897), „Veče na školju“ (1904), „O klasje moje“ (1910), „Moja otadžbina“ (1908).

Jedan je od osnivača kulturnog lista „Zora“, te je bio i predsjednik Srpskog Pjevačkog Društva „Gusle“. Tu upoznaje i nastavlja svoje druženje sa poznatim pjesnicima tog doba: Svetozarom Ćorovićem, Jovanom Dučićem, Osmanom Đikićem, kao i mnogim drugim.

Aleksa Šantić je umro od tuberkuloze, 2. februara 1924. godine u rodnom gradu Mostaru.