Fabrika papira „Papirna“ Zenica – Od fabrike pa sve do nacionalnog spomenika

Nekadašnja fabrika papira u Zenici je 2012. godine proglašena nacionalnim spomenikom BiH. Sačinjavaju je zgrade fabričkog kompleksa skupa sa ekonomskim dvorištem i dimnjakom. Značaj ove fabrike je u tome što je odmah pored nje izgrađena i radnička kolonija koja je u tom periodu prostorno povezala selo Bilino Polje i tako ga spojila sa gradskim naseljem.

Svečano otvorenje Fabrike Papira je bilo 25. maja 1889. godine, skupa s Rudnikom mrkog ulja koji je otvoren 1880. godine i Željezara Zenica, 1892. godine otvorenom. Podigao ju je austrijski proizvođač papira Eduard Musil von Mollenbruck 1885. godine. Otvaranje fabrike papire u Zenici je bilo od veliko značaja industrijalizacije BiH, ali je dala i snažan impul za brzi razvoj naselja i transformaciju grada Zenice tadašnjoj kasabi.

Prema koncesionom ugovoru koje je dobio Eduard od tadašnje monarhije, dobio je pravo da zenička tvornica papira može isporučivati sve vrste papira za državnu upravu po već unaprijed utvrđenim cijenama. Pored toga što je sagradio tvornicu sa svim potrebnim sadržajima, također je sagradio i radničke stanove i doveo željenički kolosijek do fabrike, koji je bio odvojak od državne željeznice. Potrebna celuloza se nabavljala iz tvornice u Drvaru, te su se neke vrste papira nabavljala širom bivše monarhije po nižim cijenama ali prodavala po garantiranim višim cijenama. Prosječno je radilo 55 radnika, ali je veći dio njih bili su stranci.

Nakon što je istekao 25-godišnji ugovor, 1910. godine, te više nije mogao dobiti privilegirani status na tržištu, Eduard seli firmu u Austriju. Nakon što je demontirao opremu, zgrade i zemljišta je prodao trgovačkom društvu iz Sarajeva. Ovo trgovačko udruženje planiralo je izgraditi metaloprerađivačku industriju. No, za ovu gradnju nisu bili dobili potrebne beneficije pa su sve prodali rudarskoj upravi BiH, te ustupaju Rudniku uglja Zenica.

Dimnjak fabrike je rasčlanjen na 3 dijela: fundament, bazu dimnjaka i tijelo dimnjaka sa kapom. Nadzemna visina dimnjaka, po austrougarskim nacrtima, pa sve do zaštitne korpe, iznosi cca 36m. Podzemni dio, tj. fundament, ima dobinu od cca 8m. Napravljen je od pune opeke. Dimovodni kanal napravljen je kružnog oblika i nepromjenjivog dijametra od 140cm. Vanjski plašt dimnjaka je osmougaone forme.

Ovaj devetnaestovjekovni graditeljski štih danas čuva jedna pivnica (Pivnica „Gatto“) unutar kompleksa.