Odliv mozgova: Svi idu, Aida se vratila!

Odliv mozgova je posljednjih godina jedna od najaktualnijih tema u Bosni i Hercegovini. Stručnjaci upozoravaju na masovni odlazak prvenstveno mladih, ali i čitavih porodica iz naše zemlje. Samo u ovoj godini državu je napustilo oko 35.000 ljudi, govore podaci  Unije za održivi povratak i integracije BiH. Od 2013. godine do danas iz BiH iselilo 150 hiljada ljudi.

Iseljavanje je mainstream, ali mi vam donosimo priču o povratku iz jedne od najboljih država za život nazad u Bosnu i Hercegovinu. Aida Osmanagić danas je studentica Ekonomskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, a prije sedam godina iz Švedske doselila je u našu državu. Aida je volonter, izviđač, neko ko drži instrukcije iz jezika i pomaže djeci koja nemaju od koga dobiti pažnju. Prošle školske godine bila je na mjestu predsjednika Mreže vijeća učenika Federacije Bosne i Hercegovine. U ruci ima švedski pasoš i državljanstvo, ali u srcu bosanski.

Pitanje koje ti je vjerovatno svako postavio, zašto bolan iz Švedske u Bosnu?

Ni sama više ne znam koliko puta mi je postavljeno ovo pitanje. Nekada me je to pitanje rastuživalo, pa bih ga izbjegavala i na njega odgovarala: „Ne znam, pitajte moje roditelje“, a danas konačno znam odgovor na to pitanje. Danas konačno znam da se sve dešava sa razlogom i da je moje mjesto baš ovdje. Naučila sam da je objašnjavati ljudima ono što ne žele da shvate Sizifov posao, tako da će davno napisan stih biti dovoljan: „Nigdje tako k'o u Bosni nema…“

Kakva je Bosna prvih dana za nekoga ko se vrati iz jedne uređene zemlje?

Prijatelji i učitelji u školi u Švedskoj su mi, nakon što sam ih obavijestila da se selim, govorili kako ću ovdje biti siromašna, kako „u toj mojoj Bosni“ učitelji tuku djecu u školi i kako je sve mnogo lošije. Neki čak nisu ni znali da ova naša zemljica postoji. Moram priznati da mi je to tada bilo jako strašno, da mi se činilo da ću ovdje zauvijek biti nesretna i da ništa neće biti isto. Napustila sam sve tamo i bila sam primorana početi sve ispočetka. Doslovno sve. Nisam znala pisana slova, nisam bila dobra u matematici, nisam znala ni da se stariji ljudi persiraju, pa možete zamisliti u kakvim sam se sve situacijama nalazila s obzirom na mentalitet u kojem živimo.

Nakon adaptacije koja je, moram priznati, bila teška, meni je bilo dobro. Kažem „dobro“ jer tada nisam znala za nezaposlenost, loš obrazovni sistem, zdravstvo. Imala sam 12 godina, išla sam u školu, igrala sam se sa prijateljima u parku i meni je bilo dobro. Sada znam za prethodno nabrojane probleme i još mnogo drugih, sve je mnogo komplikovanije nego tada, ali sam uvjerena da mi nigdje na svijetu u ovom trenutku ne bi bilo bolje. Možda bih imala najbolji mobitel i auto uz mnogo manje truda, ali te stvari, hvala Bogu, nisu moja definicija sreće.

 Šta možemo naučiti naučiti od Šveđana?

Mnogo toga, posebno naši političari koji bi se time trebali ozbiljno pozabaviti. Kada bih nabrajala šta sve, odužila bih, a to su već opće poznate činjenice. Samo eto, nikako da se osvijestimo. Ono što bih posebno naglasila je „kako gledati svoja posla“ i „kako se ne boriti za budućnost i promjene sa kauča sa daljinskim u jednom, a čipsom u drugoj ruci“.

Koliko je omladinski aktivizam u BiH snažan? Da li je to “resurs” koji država može iskoristiti kada je u pitanju napredak?

Često se pitam zašto aktivizam u Bosni i Hercegovini nije kolektivna pojava. Mladi su ugrožena kategorija u našoj državi i moraju krenuti po svoja prava i obezbijediti sebi i generacijama koje dolaze bolje uslove za život. Da bi bio aktivista, nije ti potreban nikakav talenat, nikakva predispozicija, potrebna ti je samo dobra volja.

Značaj omladinskog aktivizma je krucijalan i mladi su ti koji trebaju da budu kreatori budućnosti. Mladi nisu samo naša budućnost, oni su i naša sadašnjost i neophodno je ulagati u njih. To je najveća i najbolja investicija, a najbolji način za to je upravo omladinski aktivizam koji jeste, treba i mora biti resurs Bosne i Hercegovine. Mladi aktivni ljudi su naš resurs i ključ napretka. Kada oni dođu u neki od sektora, vladin ili nevladin, trebaju da budu nosioci incijativa, promjena i ideja, a kod nas se nažalost često dešava obrnuto.

Šta je najbolje što jednoj mladoj osobi može donijeti aktivizam?

Aktivizam nosi toliko mnogo pozitivnih stvari sa sobom. Meni je osim nevjerovatnog iskustva, mnogo prilika i novog znanja dao prijateljstva i mnogo prelijepih trenutaka. U svakom gradu u Bosni i Hercegovini imam prijatelje, moji koferi uspomena su jako teški, a znanje koje nosim sa sobom je neprocjenjivo.

Danas sam ja Aida sa sposobnostima i osobinama koje sigurno ne bih posjedovala da se ne bavim aktivizmom. Uopće ne mogu uporediti sebe danas i prije nekoliko godina, a trudim se da idalje napredujem svaki dan jer imam još mnogo toga za naučiti. Postala sam dio jedne divne porodice i toliko sam sretna i ponosna zbog toga. Zaista ne postoje dovoljno dobre riječi kojima bih mogla opisati koliko mi znači sve što radim i voljela bih da i drugi mladi ljudi to osjete, tako će najbolje znati koji su benefiti aktivizma.

Bolje džaba ležat’, nego džaba radit’?

Još jedna rečenica s kojom sam se susrela mnogo puta, a ono što je karakteristično je da je izgovaraju ljudi kojima je vrhunac ambicije petak naveče i koji nisu kompetentni za takve izjave, tako da tu konstataciju apsolutno odbacujem. Oni neka nastave „džaba ležati“ i čekati promjene, a ja ću nastaviti da „radim džaba“ sve dok je to za dobrobit mene, ljudi oko mene, zemlje u kojoj živim i dok me to ispunjava. U svijetu će vas na svakom razgovoru za posao pitati da li ste volontirali, ljudi to jednostavno smatraju nečim što se podrazumijeva. Davno sam zaključila da je problem našeg društva upravo u ljudima koji razmišljaju na takav način.

Previše smo sebi dali za pravo da sudimo svima, da mislimo da smo uvijek upravu i u svemu najpametniji. Volim što imam dobre argumente za ovakva pitanja, a najbolji argument sam upravo ja. “Volonterski rad nije plaćen ne zato što je bezvrijedan, nego zato što je neprocjenjiv” rekao je Sherry Anderson.

Onima koji su u dilemi otići ili ostati:

Trend odlaska mladih iz ove zemlje davno je izmakao kontroli, a brojke koje govore o odlivu mozgova su zaista zastrašujuće. Svjesna sam u kakvoj zemlji živimo, svjesna sam i mogućnosti koje nudi inostranstvo, ali isto tako znam da mnogi napuštaju Bosnu i Hercegovinu bez da su pokušali bilo šta promijeniti. Predaju se prije početka borbe. Ako već oni koji trebaju da nas vode u bolju budućnost ne žele to da urade, onda je na nama da preuzmemo inicijativu, a nikako da odustanemo. Mnogo se žalimo na stanje u kojem se nalazimo, a gotovo ništa ne radimo po tom pitanju. Mislimo da ne možemo ništa sami postići, pa uopće ne pokušamo. Sjedimo kod kuće i čekamo da nam neko pokuca na vrata i kaže: “Dobar dan, dobili ste posao.” Novac nigdje ne pada sa neba, svugdje se mora raditi, truditi i biti vrijedan, samo se mi nažalost toga sjetimo tek kada odemo.

Vani radimo poslove koji su nam ovdje ponižavajući, a kad ovdje dođemo na godišnji odmor, pričamo kako je „kod nas u Njemačkoj“ sve mnogo bolje. Ne kažem da vani nije dobro i da nema više mogućnosti, ali mislim da je kukavički napustiti svoju zemlju bez prethodne borbe, a kada se svi počnemo boriti, sigurno je da ćemo uspjeti. Bila sam, vidjela i odlučila ostati.

Odlučila sam ostati jer mi je mreSVUBiH (Mreža savjeta/vijeća učenika BiH) ponudio potpuno novu perspektivu života ovdje. Volim reći kako je mreSVUBiH nešto najljepše što mi se moglo desiti. Ne mogu vam opisati koliko sam zaljubljena u sve ono što ova organizacija radi i u sve ljude koji su dio nje. Neprocjenjivo. Izabrala sam svoje i opet bih sve isto. Ne želim otići, a odbijam živjeti u ovakvoj zemlji. To znači da ostajem da se borim i pozivam sve naše pametne, sposobne i odlične ljude (kojih je jako mnogo) da ostanu, pa da svo znanje zajedno uložimo u ovu zemlju.

Kliše za kraj, poruka vršnjacima i mlađima?

Ne dozvolite da prođe niti jedan dan, a da niste nešto novo naučili. Budite najbolja verzija sebe, vjerujte u sebe i budite promjena. Nemojte čekati prilike, sami ih zgrabite i stvarajte nove. Od ljudi i trenutaka uzmite ono najbolje za sebe. Ne čekajte ni pravo vrijeme, jer je pravo vrijeme sada. Volite svoju zemlju i nikada nemojte odustati od svojih snova.