“Ubi me prejaka riječ” Branko Miljković
„Ubi me prejaka reč“ je najcitiraniji stih u historiji srpskog pjesništva. Njegov autor, Branko Miljković, pronađen je 1961. godine. obješen na periferiji Zagreba u 27. godini života. Iako je umro mlad, ostaje zapamćen kao klasik jugoslovenskog pjesništva.
Rođen je na današnji dan, 29. januara 1934. godine u Nišu. Diplomirao je 1957. godine na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Pripadao je grupi neosimbolista. U početku je imao poteškoća sa objavljivanjem pjesama jer nije htio da bude član partije. Prve pjesme u Beogradu mu objavljuje Oskar Davičo 1955. u časopisu „Delo“, i time mu otvara vrata ostalih izdavača i stranice brojnih časopisa. Zatim slijedi prva zbirka pjesama Uzalud je budim“ 1956., kojom postiže uspjeh kod publike i kritičara. Pjesma je postala klasik, i jedna od najpoznatijih njegovih pjesama.
UZALUD JE BUDIM
Budim je, zbog sunca koje objašnjava sebe biljkama,
zbog neba razapetog između prstiju.
Budim je zbog reči koje peku grlo.
Volim je ušima..
Treba ići do kraja sveta
i naći rosu na travi..
Budim je zbog dalekih stvari koje liče na ove ovde..
Zbog ljudi koji bez čela i imena prolaze ulicom,
zbog anonimnih reči, trgova..
Budim je zbog manufakturnih pejzaža javnih parkova.
Budim je zbog ove naše planete
koja će možda biti mina
u raskrvavljenom nebu.
Zbog osmeha u kamenu drugova zaspalih između dve bitke,
kada nebo nije bilo više veliki kavez za ptice
nego aerodrom!
Moja ljubav puna drugih
je deo zore koju budim.
Budim je zbog zore, zbog ljubavi
zbog sebe, zbog drugih..
Budim je, mada je to uzaludnije
negoli dozivati pticu zauvek sletelu.
Sigurno je rekla: neka me traži,
i vidi da me nema.
Ta žena sa rukama deteta koju volim,
to dete koje je zaspalo ne obrisavši suze koje budim..
Uzalud, uzalud, uzalud..
Uzalud je budim jer će se probuditi drukčija i nova.
Uzalud je budim jer njena usta neće moći da je kažu.
Uzalud je budim.
Ti znaš – voda protiče ali ne kaže ništa..
Uzalud je budim.
Treba obećati izgubljenom imenu nečije lice u pesku.
Ako nije tako odsecite mi ruke i pretvorite me u kamen!
Objavio je jopš zbirke: „Smrću protiv smrti“ (1959.) sa Blažom Šćepanovićem, „Poreklo nade“ (1960.), “Vatra i ništa“ (1960.), „Krv koja svetli“ (1961.).
Miljković je išao putem po kojim su mnogi prošli, upravo zato tim putem nije bilo lako proći. Ali Branko je njime krenuo po svaku cijenu, skupo plateći svoju pjesničku izvornost i neukrotivi sirenski poj. Stih „Moj pad produžava moj život“ na neki način definiše ne samo pjesnikov predosjećaj nego i njegovo mjesto u srpskoj poeziji. Miljković je verovao u moć pjesničke riječi kao vrhovnu moć jezika i to je ono što ga čini posebnim preko pola vijeka nakon njegove prerane smrti.
Za kraj podijelit ću još kratku pjesmu iz koje je izveden stih iz naslova teksa.
EPITAF
Za života urezah u svoj kamen ovo bilje i zvezde bez noći.
Ko može da izgazi moj vrt.
Usekoh i ptice u kamen zvezdovit. Pogiboh od ptica.
Ko u snu spava taj ne sanja. Padoh.
Zemlja pade na mene. Padosmo jedno na drugo pomireni.
Brate, pozajmljujem ti ime; ono mi više ne treba.
Ubi me prejaka reč.
