Izgubljena pjesma
Ah sjeta, to najotrovnije stanje u ovo zimsko doba. Razmišljati o prošlosti beznadežno je isto kao bojati se budućnosti, a ja sam upleten u oba procesa. Vođen tim osjećajima zaplivao sam kroz sjećanja, otvorio stare bilježnice, prelistavao rokovnike. Ja sam jedan od tih ljudi koji ne bacaju te zapisane djeliće prošlosti.
Na trenutak sam dječak, čitam prve ljubavne stihove djevojčici iz klupe ispred mene, zapisujem se u spomenare(pjesmice sam počeo pisati radi tih spomenara), poklanjam pjesmu nastavniku fizike da mi ne upisuje jedinicu jer prirodne nauke nikad nisam posebno volio, mijenjaju se drugovi, mijenjaju se škole… vrijeme sporo teče kada si mlad.
Vjerovatno bih proveo čitavo popodne listajući te stranice i češljajući svoje djetinjstvo da se nisam susreo jednom svojom davno napisanom pjesmom. Napisao sam je kao petnaestogodišnjak i to je vjerovatno prva refleksija o ljudima kao rušilačkim bićima. Priložena ispod.
Ruke
Kazati javno mnogi se boje
Šta vide kad pogledaju u ruke svoje
Da li vide krv kada neko nevin strada
Ili su krvave od teškoga rada
Uzimaju li ili daju, grade li ili ruše
Spoznajte u njima odraz svoje duše
Pogledajte dobro, ne bojte se reći
Na čijim dlanovima grijeh je veći
Zbog čega baš ova pjesma, napisana rukom još uvijek naivnoga dječaka. Zbog težine. Nikada me nije interesovala politika, to je jasno svima koji me poznaju. Nije me interesovala kada sam bio mlad, niti me interesuje sada. Ne zanimaju me nacionalni ponosi, lokalpatriotski zanosi, veličanja predaka. Ali sam uvijek prvi ako razgovor krene u smjeru čovjeka i njegovog uticaja na svijet. Pa jasno je da smo samo tehnikom unaprijeđeni varvari. Treba početi od sebe da bi se spasio svijet- bi otprilike glasila poenta prikazane pjesme. I danas sam istog mišljenja.
I tada, prije desetak godina, buktali su ratovi, rušili se domovi i gubili nevini životi po svijetu. Ja kao i mnogi iz moje generacije koji još uvijek nose djeliće stradanja sa naših prostora(neko više, neko manje) pristrasno osjećam užase koje nam mediji prikazuju svakodnevno.
Možda zato ta pjesma, danas kao i prije deset godina, da bih opravdao svoj život, dok ga drugi nepravedno gube iz sekunde u sekundu.
U želji da upotpunim tematsku cjelinu, prilažem dio romana Ranka Marinkovića koji se zove „Ruke“, pa vi povežite.
“Ruke. Svemu su krive ruke. To je kod nas i kod majmuna koji jedini medju životinjama imamo ruke!
I gledao je ruke. Ruke pametne i vrijedne, svemoćne i lukave, strašne, zločinačke ruke. Mogu se stisnuti u šaku, raširiti u lepezu i sklopiti u najropskiju molitvu. Njima se može dohvatiti nož i pištolj i protivnički grkljan…
Rukama se može zadaviti!
Ta ga je činjenica zaprepastila. Ovim istim rukama kojima se miluje draga po kosi i pas niz dlaku, kojima se odmahuju pozdravi i šalju poljupci onima koji odlaze ili onima koji ostaju… Ruke rade, grade, stvaraju, onda opet uništavaju i ruše što su stvorile. Lude ruke. Ruke hvataju ruke, uvjeravaju se stiskom o medjusobnom prijateljstvu, bratstvu, solidarnosti i vjernosti do smrti, zatim ruke ustaju protiv ruku, bore se protiv ruku, sakate ruke. Ruke ubijaju ruke. Ruke ubojice. Svemu su krive ruke, to je jasno. A da nema ruku? — nosovi bi nam se izdužili u surle ubilačke, bili bismo mali dvonožni opaki slonovi.”
