Mir je prirodno stanje!

Imam 22 godine i živim u Zenici, u Bosni i Hercegovini, u  modernoj bosanskohercegovačoj kulturi. Ta kultura uvjetovana je društvenim normama koje često sputavaju naše djelovanje. Ponekad, druženje mladih ljudi različitih nacionalnosti posmatra se kao odstupanje od normativa.  Zašto?  

Naša zemlja posmatra se kao multikulturalna čije tri dominantne kulture se ne posmatraju kao bogatstvo. Ja je ne vidim tako, Bosna i Hercegovina za mene je monokulturna, jedna zemlja sa jednom kulturom koja ima svoje varijacije u zavisnosti od grada do grada, mjesta do mjesta. I upravo te varijacije posmatram kao njeno bogatstvo.

Bogata je naša zemlja,  bogata prelijepom prirodom i još bogatija predivnim mladim ljudima koji žele da je unaprijede. Takve mlade ljude imala sam priliku upoznati na sedmodnevnom druženju na planini Igman.

Udruženje Progres organiziralo je kamp koji je povezao mlade ljude iz različitih krajeva naše zemlje, i u isto vrijeme povezao ih sa prirodom. Posmatram ovo druženje kao izvlačenje mladih iz njihove komforne zone. Stotinjak mladih iz nekoliko nevladnih organizacija, uključujući i moju organizaciju – Naša djeca Zenica, priključilo se ideji mira na trinaestom mirovnom kampu na Igmanu. To su mladi koji ne smatraju da je mir odstupanje od normativna, to su mladi koji su spremni da prosperitetno koračaju gradeći bolju budućnost za sve njih u Bosni i Hercegovini. Ovi, bosanskohercegovački mladi ljudi su upoznavajući prirodu su upoznavali sebe i druge.  Dijalogom su rušili predrasude i pomicali ili učvrstili vlastite, zdrave stavove.

Moje granice su pomjerene. Moja porodica i okolina odgojili su me kao dijete koje uvažava različitosti, koje nema predrasuda i koje mora poštovati drugačije. Takav život blokirao je moju želju da učim historiju zbog straha da će ta ista historija da me sukobi sa ljudma koji ne uče istu verziju historije kao ja.  Odbijala sam da je spominjem, odbijala sam da govorim o njoj, ne shvatajući da upravo kultura sjećanja može biti dobra podloga za izgradnju bolje budućnosti. Ako prihvatimo tri, četiri, sto različitih sjećanja na historiju, uvažimo ih i posmatramo samo humane  vrijednosti moći ćemo napraviti važan korak za našu BiH. Danas, govorim o historiji ali odbijam da joj dozvolim da me zavadi sa mojim vršnjacima.

Ponosna sam što i drugi mladi koje sam upoznala na kampu daju prednost humanim vrijednostima i što su spremni da odaju počast žrtvama bez obzira na nacionalnost i da osude zločince, također, bez obzira na nacionalnost. Zato je važna kultura sjećanja, zato je važan dijalog i zato je grupa mladih ljudi posjetila mjesta stradanja žrtava rata koja nemaju spomenik  bez obzra na nacionalnost.

Organizatori nisu željeli da opterete mlade svih pet dana ovakvim temama, zato su im pružili priliku da idu na rafting, planinarenje, međusobno se povežu i druže. Učesnici kampa su imali priliku učestovovati u različitim radionicama koje unprjeđuju njihove komunikacijske vještine, daju im prostor za debatu – iznošenje vlastitog mišljenja, potiču njihovu umjetničku stranu ili  razvijaju sportske vještine.

Doživjeti u sedam dana toliko posebnih trenutaka, gledati stotinu mladih ljudi iz BiH, različitih nacionalnosti kako isto doživljavaju ideju mira jedinstven je doživljaj.  Upravo ovakvi sustreti su prilika da pokažemo da se uvažavamo međusobno, način na koji ćemo učiniti da  Balkan prestane biti prostor ratova, da mir Bosni i Hercegovini ne bude iskakanje iz normativa, nego prirodno stanje. Prelijepo prirodno, kao i naše planine, rijeke, pejzaži…