SOMUN: NI HERCEGOVAČKI, NI BOSANSKI, NI TURSKI, VEĆ SARAJEVSKI

Sarajevo u sumrak. Baščaršija se sprema za iftar. Pomiješani mirisi domaće hrane najavljuju prvi obrok za one koji poste. Dvije ulice dalje još jedan, Sarajlijama dobro poznat miris. Red do pola ulice i tacna spremna za vruć somun. Ista slika svake ramazanske večeri, koja vuče svoju tradiciju unazad 500 godina.

Znate li kako je nastao poznati Sarajevski specijalitet somun i po čemu je dobio ime? Mnogi uopće ne znaju kako je tačno somun nastao i po čemu je dobio ime. U narednim redcima pročitajte nešto što do sada možda niste znali o najpoznatijem pecivu koje se služi uz slasne ćevape i karakterističnom i neizostavnom dijelu ramazanske sofre, bez kojeg je iftar nezamisliv.

Današnje Sarajevo ili Stara Varoš, kako se nekada zvalo, oduvijek je bilo mjesto okupljanja trgovaca. Okolica grada bila je okružena žitnim poljima pa je dolina prozvana Zlatni do. Kako se grad širio i povećavao broj gostiju, nicali su novi hanovi te se rađala potreba za novim pekarama, mlinovima, musafirhanama…

Gazi Husrev-begov imaret u kojem su nastali prvi somuni.

Kada je Gazi Husrev-beg došao u Sarajevo 1521. godine, naredio je izgradnju musafirhane kako bi putnici namjernici tu mogli spavati, te imaret (narodnu kuhinju) kako bi se u njemu mogli hraniti. Imaret je bio tako dobro opremljen da su u njemu, privučeni ukusnim jelima, osim siromaha i putnika, počeli jesti i pripadnici viših staleža, pa je čak i sam Gazi Husrev-beg tu često uživao u domaćim specijalitetima.

Somun je prvi napravio Gazi Husrev-begov intendant (glavna osoba zadužena za opskrbu vojske). Gazija je svog intendanta zadužio da za potrebe imareta napravi posebno pecivo koje će biti ukusno, jednostavno, te brzo napravljeno. Intendant je iskoristio turski recept uz blago prilagođavanje. Gazi Husrev-begov intendant bio je turskog porijekla, a prezivao se Somun, po kojem je ovo popularno sarajevsko pecivo i dobilo ime.

Fotografija iz kolekcije Historijskog arhiva Sarajevo pokazuje kako su se spremali somuni za ramazan 1905. godine.

Intendant koji ga je napravio, osmislio je i zanimljivu šaru na somunu koja podsjeća na mušebak (drvena rešetka na prozorima ženskih prostorija u muslimanskim kućama). Somun je poseban i zbog sjemenki ćurekota. Intendant je ćurekot stavio zbog preporuke Muhammeda, a. s., koji ističe da je ljekovit i da donosi berićet.

Tradicija posipanja hljeba ćurekotom sačuvana je do danas u sarajevskim pekarama i kućama. Priča o sarajevskim somunima i njihovom okusu nastala je zahvaljujući vještim rukama majstora, ćerpičnim pećima i bukovim drvima. Taj miris i okus ostali su do danas sačuvani, mada se samo u rijetkim pekarama sačuvao potpuno tradicionalan način pripreme.

Autentične sarajevske somune danas pravi svega desetak pekara. Vlasnik jedne od najstarijih Mehmed Poričanin, rekao je da je to najjednostavniji hljeb. Od vode, brašna, soli i kvasca. Poseban miris daje mu začin, a draž brzina kojom se ispeče.

Ne zna se tačno zbog čega, ali u tradiciji pravljenja somuna od tada do danas običaj je da ga prave muškarci. Somun se peče manje od dva minuta na 500 stepeni u peći na drva, koje mu daje poseban šmek.

Iako je somun prvobitno napravljen za siromašne i putnike namjernike, on je ubrzo postao univerzalno, poznato pecivo u kojem su uživali svi, a posebno Gazi Husrev-beg. Od tada je somun poznat kao sarajevski specijalitet, bez kojeg je nemoguće zamisliti iftar ili neka tradicionalna bosanska jela.