Svakog trena mislim na te, zemljo moja
Izvedbom predstave ,,Svakog trena mislim na te, zemljo moja” započeo je teatarski dio 21. kulturne manifestacije ,,Zeničko proljeće”.
Predstava je premijerno izvedena 20.marta u okviru Međunarodne kulturne manifestacije ,,Zeničko proljeće”, a Zeničani su imali priliku pogledati je i 21.marta sa početkom u 19:30. ,,Svakog trena mislim na te, zemljo moja” se sastoji od tri drame: ,,Pismo majci” Tamare Bijelić, ,,Po istinitoj priči” Almira Imširevića i ,,Sjedio sam i slušao kako jede” Nataše Antulov.U predstavi igraju: Robert Krajinović, Faketa Salihbegović-Avdagić, Alen Muratović, Sanja Burić, Lana Delić i Dino Sarija.
Riječ dramaturginje Asje Krsmanović:
Sjećanje je jedna od najnepouzdanijih stvari u čovjekovom životu, a opet on nema izbora nego da se na njega osloni. Ono je neovisno od naše volje. Ono što pamtimo i ono što zaboravljamo prevazilazi svjesne misaone procese. Najčešće zaboravljamo sitnice, ali često i čitave cjeline. Potiskujemo ih u želji da se nikada nisu desile, naročito ako su nam donijele traumu. Međutim, u nekom trenutku u životu čovjek ima potrebu da shvati i objasni sebi šta se to dogodilo. I onda mozak počinje da slaže priču u cjelinu, izmišlja da popuni rupe u sjećanju i stvara narativ. A cjelinu, najčešće, prizove pomoću detalja koji su se najviše urezali u pamćenje. Dovoljan je, naprimjer, pogled na požutjelu fotografiju iz djetinjstva, ili, pak, pomisao na boju očiju voljene osobe, ili na ukus bombone ponuđene u trenutku kada se sve naše rušilo, raspadalo na komadiće.
Tamara Bijelić, Almir Imširević i Nataša Antulov, autori tri dramska teksta koje smo objedinili u jedan i tako ga uprizorili, pokušali su da u njima artikuliraju ratne, postratne i ine traume, da im daju oblik, da ih imenuju i pogledaju im u oči. Jer stvari možda jesu lijepe kada ih pokrije snijeg, ali kad se snijeg otopi, ostaje blato. A ono što iz blata proviruje – nisu li to kosti su s kojima svako jednoga dana mora da se suoči?
