Šta te zanima

I U DOBRU I U ZLU

Ako nešto ne radite s punim srcem, nešto u vama neće dopustiti da postignete pun uspjeh. Tako sam i ja odlučila napisati priču o ovoj porodici, naime moj put nije bio jednostavan, tražeći borce u životu, ljude velikog srca i osobe ispunjene voljom za životom posjetila sam više ulica,ljudi koje sam molila za adresu, a onda i televizijsku kuću kontaktirala, ali isplatilo se, itekako,vrijedilo je razgovarati s ovim ljudima koji su me oduševili i uistinu me podstakli da volim život i ono što imam.

Nedaleko od centra grada, na brežuljku iznad Kantonalne bolnice, stanuje porodica Đelalić. Ređib i Saudina su ljudi srednjih godina, borci u životu, velikog srca. U maju 2013-te Ređib je imao tešku saobraćajnu nesreću, medicinsko osoblje splitske bolnice pokušalo je sve, ali bezuspješno, ostao je doživotni invalid. Kako se dogodilo on nam je odgovorio: ,,Da bih izbjegao nesreću, napravio sam nesreću otišao sam u provaliju, nenamjerno.” Nakon njegovog povratka u Zenicu sestra je bila njegova pomoć i radila za njega, koju je nažalost izgubio. Poslije bolnog saznanja odlučio je potražiti pomoć ljudske ruke. Na taj poziv se odazvala Saudina, koja je vremenom postala njegova saputnica kroz život. Njemu je potrebna pomoć 24h, ne može ništa osim da se nada i očekuje, a on kaže,citiram: ,, Bilo je teško prihvatiti, ne mgoće je, ustvari ja još to nisam prihvatio i dalje vjerujem da ću pokrenuti svoje tijelo.” Tužno i žalosno, ali ova priča ima drugu, vedriju stranu, a šta može biti ljepše od ljubavi !? Ovo i jeste razlog zbog kojeg pišem. Saudina (Dina) se zaposlila i sa Ređibom provodila 24h, njegovala i tetošila ga, kako on navodi, a onda se javila hemija, ljubav je počela širiti harmoniju i sklad. Kako se to dogodilo, odakle ljubav, hemija ? Saudina: ,,Zajedno smo provodili 24h sjedili jedno pored drugoga i jednostavno zbližili se, a potom i vjenčali.” Dokaz da ljubav postoji i ne zna za prepreke, da razlike postoje, ali nisu presudne kao i u ovoj filmskoj priči. On invalid nemoćan, a ona jaka i hrabra žena stoji na nogama, može da se kreće i radi, ali im to ne smeta, oni se vole. Vole se i žive kao i svi ostali. Osmijeh na njihovim licima je iskren, a vrijedi mnogo. Osjećaju se mlado, pa tako jedno drugom tepaju ”Dušo”, zaista osobe koje su sretne, ali su prije svega odabrali biti ČOVJEK.

Priča ima pouku, a to je da razlike mogu zajedno, da kiša i sunce ipak ne mogu jedno bez drugog. Saudina:,, Ne odlazim često od kuće, ne mogu i ne želim ga ostavljati samog !” Nakon razgovora sa ovakvim ljudima, koji imaju osmijeh na licu i koji su srertni što žive, spoznaš vrijednost života.