Nasljeđe ugnjetavanog
Govoriti o egzistenciji u 21.vijeku,podsjećalo bi na pranje veša na ruke.Opet otrgnuti se onome što je proključalo u našem društvu,odvelo bi te na putovanje sa kojeg nema povratka.Posrećilo mi se da sjednem pored jednog goluba u parku kod Muzičke škole.Nešto mu se tog dana nije odlazilo,možda je i imao povrijeđeno krilo.Ja nisam čovjek koji postavlja takva pitanja,za mene je neprihvatljivo da se zanimam za nečije gnijezdo.Tako smo i on i ja,slomljeni ili neslomljeni,završili na istoj klupi,vjerovatno ne želeći razovarati nikako.Sreća pa je dan bio malo blaži prema lišću,pa sam se onako izvana ulazeći u ring plahnuo peškirom i postavio mu pitanje.Isprva je kljucao mrvice,ali ja sam bio ubijeđen nakon pet minuta da to radi da ne bi morao razgovarati sa mnom.Vjerujte mi,ni meni nije lako bilo,šta da čovjek misli o sebi kad se pita kako se golub pored njega osjeća,i još pitanje mu postavi.Kažem ja njemu:“A šta je to tebi toliko mrsko u životu da moraš ovdje mahati tom glavom k'o mahnit,nemaš li ti krila da ideš kud poželiš“?A sad da iskreno kažem,u tom trenutku sam ga uvrijedio,što ću poslije iz njegove priče i saznati.Prestao je guktati,ili šta već golubovi rade,i počeo da mi sere po svemu za šta sam mislio da mislim.Sad,nisam ga baš najbolje razumio,ali otprilike njegove riječi su išle ovako:“Ti misliš čovječe da si se ti sklonio od svijeta na ovu klupu pa da je mir tvoj zaslužniji od mog?Tvoje oči bijahu možda uprte u prizore vrijedne samoće,a dat ću ti šansu i da ostaneš pristojan,a takvim se činiš.Vidiš,problem kod vas ljudi je što i kad ste pametni,uvijek ste u tuđoj koži,nikad u svojoj,osim kada se brijete.Evo ti moja krila,ja ću ostati da mahnitam,za pola sata ponesi mi osmijeh sa svih prozora na koje sletiš,ponesi miris nečijeg veša,ponesi sve prazne pune kuće,nađi mjesto na kom ti se ostaje i oprostit ću ti moja dragocjena krila“.U tom trenutku sam znao da je negdje tamo ostalo nešto posla da obavim,ustao sam kao da me sve vrijeme žuljalo to malo negdje tamo.Nikad ga više nisam vidio.O egzistenciji govoriti,mnogi bi prestali,prisjećati je se kao stare fotelje u kojoj je sjedio neko ko je isto tako bio star,izbačene zajedno sa umrlima.
