Ovo nije tekst o koroni

Posljednjih sto i deset dana komšije, prolaznici, familija, prijatelji, Facebook prijatelji, mediji, stručnjaci i oni koji to misle da jesu pričaju o virusu COVID-19. Dok još nije bilo toliko opasno i dok smo mislili da smo mi daleko od Kine prolazila sam gradom i u prolazu se samo moglo čuti “Jesi čuo šta se dešava u Kini”, “Ma Kinezi jeli slijepe miševe”, “To je, druže moj, sve Amerika pokrenula.”, “Garant hoće da smanje populaciju” i “Neće to ni doći do nas”. Jednog dana u januaru su svi problemi postali nevidjljivi i svima je na čelu pisalo “korona”.

5. marta je zabilježen prvi slučaj u Bosni i Hercegovini. Očito je da Kina i nije toliko daleko. S prvim slučajem došle su i brige veće nego ikad. Svi problemi ovog društva i ove države su odjednom uzrokovanni virusom, zabranom rada određenim institucijama i objektima, i zabranom kretanja. Ekonomija u katastrofalnom stanju, kažu očekuju se nesagledive posljedice. Nisam znala da nam ekonomija prije nije bila katastrofalna.

Nisam znala da su se prije šefovi savršeno ophodili prema radnicima, nisam znala da u kompanijama radnici nisu radili više sati nego predviđeno, nisam znala ni da nekad otkazi nisu bili bez razloga. Za to je ovih mjeseci isključivo kriva korona. Prije je sve bilo odlično!

Ovih dana Zenica nije zagađena, SO2 nije visok, displej izgleda ne pokazuje crvenu granicu. U posljednih mjesec dana zrak nas ne truje. Ni trudnice prije nisu imale poteškoće u bolnicama, svi porođaji su obično prolazili bez problema, a trudnice su bile prezadvoljne uslugama državnih bolnica, te su se oporavljale baš onako kako treba.

Sjećam se jednog dana u 2017. godini kad je u Muzeju Grada Zenice održana promocija dječije verzije Lokalnog akcionog plana i časopisa “Smišljam”. Prostorija je bila ispunjena dječijim smijehom i žamorom. Nakon ozbiljne priče o potrebama djece, posjetiteljima su date instrukcije da pogledaju ispod stolice gdje su se nalazili papirići i olovke. Zadatak je bio baš lagan – napišite jednu svoju želju. Kad su se dječije glavice zamislile i ispisale svoje misli, našem druženju je došao kraj. Djeca su davno otišla, ali smijeh je napustio prostoriju tek kad su neki papirići otkrili da su želje djece: “da vidim more”, “da upoznam mamu”, “da mama preživi rak”…

Zar nismo imali probleme od kako svijet postoji? Zar nisu djeca gubila svoje uzore, svoje zaštitnike i anđele čuvare zbog opakih bolesti? Zar ti zaštitnici nisu gubili svoju djecu zbog lošeg zdravstvenog sistema koji im ne može pružiti adekvatno liječenje? Mislite da više hiljada djece nije vidjelo grada van granica Bosne i Hercegovine jer im roditelji rade dvije smjene, a plaćeni su za jednu. Šta je to godišni odmor ili bolovanje?

Korona je zasjenila sve ostale bolesnike, siromahe i nesretne. Ne kažem da virus COVID-19 nije bitan, ali se bojim da nas s koronom ne napuste brige. Da nam rak, neimaština, političke i medijske manipulacije ne ostanu “standardni prolemi” s kojima živimo jer “kako je – tako je”.

Da zaključimo, trebala nam je korona da shvatimo da jedni svaljuju odgovornost na druge i da prebacuju lopticu s jedne na drugu instituciju i niko nikad nije kriv, i sve to dok građani budu ostavljeni na cjedilu. Zar je potreban opaki virus da čujemo za onu jednu medicinsku sestru koja je bahata i misli da ima pravo da bolesnika bez razloga pošalje kući? Izgleda da jeste.

Hvala ti korono što si nam pokazala gdje živimo. Ne mislim geografski, jer ne koče nama državu planine u srednjoj Bosni i krš u Hercegovini već ljudi koji je sebično vode i ljudi koji žive tu a misle da su samo oni bitni. Političari su već ispričana priča, sve znamo. Ali ljudi koji samo kukaju a ne znaju šta su pravi problemi su opasniji od svih bolesti. Oni koji ne vide i koji ne čuju, koji ne izlaze na proteste, koji ne govore, ne vrište da žele promjenu, ali zato vrlo glasno kukaju i optužuju.

To su oni koji ne brinu o starici u stanu pored, o svom djedu, o djedu prolaznika koji je primoran da izađe iz sigurnosti svog doma, pa pišu status “Ovi naši političari samo uzimaju pare, a zaraženih je sve više.” nakon što se vrate iz duge i nepotrebne šetnje.

Želim da korona prođe, pa da vidim koliko nas (ni)je pametnije.

*Ovaj tekst sadrži određenu količinu sarkazma i ironije. Na vama je da je prepoznate.

Autor teksta: Ena Čaušević

Izvor fotografije: pinterest.com