Kad mi istekne vreme

Tamo gdje se mahale drže za ruke i gdje se ulice ljube, tamo gdje svaka kuća ima stolove u dvorištu da komšiluk može posjediti u toplim ljetnim noćima uz slabu svjetlost. Tamo u malom gradiću gdje su svi znali sve i gdje su sva djeca bila kao braća i sestre, gdje se šetalo pored rijeke i gdje se odmaralo ispod krošnje. Tu se vjerovalo i da čije se ruke sklope hodajući uskim ulicama, ostaju isprepletene gdje god da odu. Ruke i srca.

 

U baščama su pričale stare nene, s osmijehom na licu i žarom u oku, priče onih koje su poznavale ili su i same bile dio vjerovanja. Pričale su o onima koji su voljeni i koji su voljeli. O onima koji još uvijek vole. U takvim avlijama su odrasli i njih dvoje – Damir i Lara, a oboje, kao najveći nevjernici, prezirali te priče.

Kroz srednju školu nisu simpatizirali jedno drugo, skoro koliko ni te ljubavne mitove, a da se nisu ni poznavali. Iako su mahale bile male, nikad nisu imali želju da se druže. Imali su različita mišljenja, drugačiju muziku slušali i filmove gledali. Bili su toliko drugačiji i nisu se uklapali u isto društvo. Jedino zajedničko što su imali je bio izraz lica kad bi neko spomenuo ljubav.

Svemir, Bog, sudbina, u štagod da vjerujete, zainati se i ukrsti im poglede nekoliko godina kasnije. Dok je ispred fakulteta grupa djevojaka pričala o ispitima, priđe im nekoliko momaka. Pogledi se podigoše na riječi “da vas upoznam”. Lara, ma koliko je nervirao način na koji on nonšalantno govori, nije bila sprema da odustane od svojih prijateljica, a društvo je od tada bilo zajedničko. Damir od tog “da vas upoznam” svaki put kad se ekipa nađe na kafi pomisli “zar i ona ide s nama?”.

Gunđali su oboje u sebi i režali jedno na drugo kad progovore. Prevrtanje očima nije skrivala, a ni on svoje odmahivanje rukom na skoro svaku njenu riječ. S njima je bilo nemoguće imati dobar provod. Gledali su se ispod oka mjesecima, ali su se ipak gledali. Dođoše i prođoše ispiti, prođe i godina, a jedino njihova “netrpeljivost” ostade. Počeše oni i da se “svađaju”, da ističu jedno drugom mane, da se inate, ali počeše i jedno o drugome pričati s prijateljima. Počeše se svjetovi vrtjeti oko njih i njihovih “mana” i “nerviranja”. Počeše se svjetovi vrtjeti u istom ritmu i smjeru. Poče se njen svijet vrtjeti oko njega i njegove nonšalantnosti, a njegov se svijet poče tresti kad nema njenih očiju. Prevrne očima, ali osmijehom sve poruši.

Početkom semestra, Lara se odluči da ode na razmjenu studenata u grad 830 kilometara udaljen od mahala, ljubavnih ulica i priča, od osjećaja i Damira. Prije pakovanja kofera, nađe se u zagušljivoj kafani. Mariju je rođendan, pa je morala doći, ipak su prijatelji. Osim što ne sluša tu vrstu muzike, oči joj suze od dima i nema njene najbolje prijateljice s kojom bi vrijeme brže prošlo, dolazi i Damir. Sad joj se tek ide kući, ali pakovanje kofera nije dovoljno dobar razlog za napuštanje slavlja. Dok su drugi plesali, pili i pjevali, Lara je sjedila za stolom u oblaku dima sa rukom ispod brade.

– Dosadno ti je?

Kroz oblak dima sijao je žar cigarete i ocrtavale se linije brade i tamne kose.

– Misliš? Šta me je odalo?
– Izraz lica sigurno nije. Baš izgledaš presretno.
– To je samo jer vidim tebe. I sav ovaj dim.

Čudno je bilo vidjeti Damira da sjedi, inače uživa u muzici i pravi plesne pokrete koji su bili jedna u nizu stvari koje mrzi kod njega. Večeras je bio nekako odsutan. Sjedio je i prazno gledao u stranu. Večeras su šutjeli, jer nisu imali živce siliti razgovor. Inače se nadmeću u provokacijama. Čini se da ih to nenormalno zabavlja. Večeras su se ipak smirile strasti. Iako pomalo sjetnog pogleda, Damir je gledao u Laru, a i ona u njega. Izgleda da su shvatili ono što su pokušali otjerati inatom. Ljubav.

Svi oni mitovi i mahalske priče, koje su ih toliko nervirale, se obistiniše. Inat pređe u smijeh, gunđanje nestade potpuno, a kafe pune prepiranja postaše kafe radi kojih se bježi sa predavanja. Doduše, prevrtanje očima na njegove fore i njegovo odmahivanje rukom na njeno filozofiranje je još uvijek tu.

Dvoje mladih iz male mahale postaše dio ljubavnih priča. Jedna za drugom, cigareta je gorjela. Jedne za drugom, pjesme su svirale, minute prolazile. Svanulo je, a parovi su plesali uz posljednje note i stihove:

Kad mi istekne vreme
i krenem lagano
još jednom bih htela
da dotaknem samo
u mislima, taj savršen dan
dan ljubavi

A ona je samo mirno sjedila ispred njega i gledala ga. U tišini. I on je gledao nju. U tišini.

Sutradan je spakovala kofere, sjela i avion i otišla. Prije odlaska Damiru je poklonila zagrljaj kojim se odala i nadala da je shvatio. Svi su ostali već odavno znali. Damir je osjetio jak parfem, samo malo jači nego njen zagrljaj. Vid mu se pomutio, srce zalupalo, ruke otkrivale nervozu, a oči su samo u nju gledale.

Ni Lara nije bila sretna u avionu kao što je mislila da će biti. Tješila je činjenica da je to samo šest mjeseci i da će brzo proći. Kad se vrati, naći će Damira sa cigaretom u ruci, produženom kafom sa vrućim mlijekom koja se svakako ohladi jer on toliko mnogo priča. Pogledat će kroz izlog kafića pored zgrade fakulteta i vidjet će njegovo odmahivanje rukom i pročitat će mu “zar se već vratila?” s usana, prevrnut će očima i ući da zagrli svoje prijatelje, a i Damira.

Mjeseci brzo lete kad nisi u svom gradu i Lara je već letjela nazad da prošeta svojim mahalama. Vratila se i donijela poklone ekipi. U izlogu nije vidjela Damira kao što je zamišljala, a donijela je i njemu nešto. Mislila je da je knjiga naziva “Kako u pet koraka pobijediti aroganciju?” dobar poklon za njega. Planirala je ironijom, baš kao što je i navikla, porušiti ionako slabe zidove među njima. Planirala je reći mu da joj zapravo prijaju njegove priče, da je nervira njegova opuštenost jer ona voli pravila i da joj ne bi smetale njegove oči, čak i ako je gledaju kroz oblak dima njegove cigarete. S planom i riječima u mislima otišla je do njega kad su joj rekli gdje je.

Kad ga je našla samo je mirno sjedila ispred njega. Nije rekla ono što je planirala. Samo je u tišini čitala ono što je zlatnim slovima urezano u kamenu. Sjedila je, plakala i pjevala:

Kad mi istekne vreme, ja hoću za sebe
ta dva-tri minuta da mislim na tebe,
pre odlaska u večiti mrak.
Hoću zlatni dan, suncem okupan.

 

 

 

Izvor fotografije: pinterest.com