Iza feeda jednog Instagram profila
Dugo vremena razmišljam o nekim stvarima. Možda će, dragi čitaoče, tebi biti malo neobično to što čuješ od mene takozvane “instagramuše”. Da dobro si pročitao, tako me zovu. Nemam cifre od kojih se ljudima vrti u glavi, ali eto volim da fotografišem sebe i sve oko sebe, jer je to prosto neki moj svijet koji je samo moj i kojem ja biram kako će da izgleda. Desilo se mnogo puta da sjedim u svojoj sobi, u najobičnijoj pidžami kao i svaki drugi tinejdžer, a da na taj famozni Instagram postavim fotografiju gdje sam full sređena, u nekoj odjevnoj kombinaciji koja mi se baš uklapa u feed mog profila, koji u suštini samo ja i gledam.
Dajem si za pravo da pričam o ovome jer svi mi, počevši od mene same, provodimo mnogo vremena na Instagramu. Svi mi težimo za savršenim fotografijama, savršenim storijima, tome da se sve uklapa, da su boje, pozadina i osmijeh savršeni i ništa ne smije da odudara pa čak ni jedan pramenčić kose. Stalno smo izloženi gledanju nevjerovatnih figura djevojaka, pa čak i sami mi vremenom naučimo da poziramo kao modeli na fotografijama. Svaka druga osoba je ili make up artist ili fotograf. Svakodnevno gledamo te “savršene” fotografije raznih djevojaka, a sve su tako iste jer se sve svodi na isto; istu odjeću, šminku, izgled i trenutne trendove. Sve više se odjeća nosi jer je u trendu i jer ova ili ona blogerka ima to isto. Postalo je nebitno da li se nama taj komad odjeće uopšte sviđa.
Prije nekoliko mjeseci imala sam zdravstvenih problema zbog kojih sam danima ležala u toj „predivnoj“ ustanovi zvanoj bolnica, u kojoj sam imala priliku da osjetim djelić onoga što svako bolesno dijete na svijetu želi. Svako ono bolesno dijete čiji roditelji nemaju dovoljno novca za te nevjerovatno visoke cijene liječenja, svako ono dijete čiji život ovisi od naše poruke. Jer eto, tako se sada prikuplja novac za svu tu bolesnu djecu, preko poruke koju sigurna sam 80% ljudi ni ne pošalje iako vidi negdje molbu za pomoć, jer pobogu zašto bi bilo ko od nas uskratio sebi jednu kafu i priliku za tim savršenim storijem zbog nekog nepoznatog djeteta. U toj „predivnoj“ ustanovi mi nije padao na pamet Instagram, niti bilo kakav sadržaj za društvene mreže. Bilo mi je bitno samo kada ću da primim infuziju ili popijem terapiju, jer samo u tom vremenskom periodu se osjetim stvarno živom, jer mogu da jedem bez da mi bude muka, samo u tim trenucima mi je padalo na pamet koliki su to moji podočnjaci, koliko mi je kosa čupava ili prljava, a do tog trenutka mi nije padalo ništa na pamet osim infuzije, jer sam znala u podsvijesti, da će mi ta infuzija pomoći.
I sve vrijeme provedeno u krevetu sam shvatila da vas se sjeti jako mali broj ljudi, da će zapravo jako malo njih doći posjetiti vas, nasmijati vam se i reći “Ne brini, sve će da bude uredu“. Zahvalna sam Bogu na tome što mi je priuštio priliku da vidim ko je zapravo moj prijatelj i ko je tu i kada nije sve tako sjajno. Zahvaljujući upravo tim ljudima se oporavlja, koliko god zvuči suludo. Istina je da bez osmijeha onih koji vam znače, bez onih koji će da na vaše blijedo lice vrate osmijeh i u toj bolnici, jako je teško doći do pomaknuća. Ja sam imala „male“ zdravstvene probleme naspram djece koja godinama leže u krevetu, koja se godinama bore sa bolničkom hranom, hladnim bijelim zidovima i onim starim prozorima kroz koje puše najhladniji vjetar. U tom meni velikom, ali naspram drugih malom, vremenskom periodu naučila sam mnoge važne životne lekcije. Svijet je postao toliko okrutno mjesto, u kojem više nije u trendu da volimo jedni druge, da se poštujemo, da provodimo sto više vremena zajedno, da se smijemo iz sveg glasa onako kako samo mi to umijemo, blesavo za druge a za nas i naše najbliže, najljepše na svijetu.
Jer niko od nas ne zna hoće li doživjeti sutra i šta nas čeka iza ćoška. U dubini sebe se nadam da će i ova faza proći i da će ljudi naći način da se izvuku iz ovog začaranog kruga, da se trgnu i počnu živjeti život zbog sebe, ne zbog drugih. Nadam se da će ljudi da počnu razmišljati na način, na koji razmišljaju djeca u bijelim krevetima i njihovi roditelji.
Dragi čitaoče ŽIVOT NIJE INSTAGRAM! Zapamti to, ureži to sebi u glavu, smij se, pomozi bolesnim, siromašnim ljudima, ukoliko si u mogućnosti, počni da razmišljaš o tome šta se tebi sviđa i šta ti želiš. Počni da živiš život onako kako se tebi živi, ne onako kako nam trendovi nalažu! Dokaži da ovaj svijet nije postao rupa bez dna, da jos uvijek ima nade za poboljšanje. Dokaži da malim postupcima možeš da podigneš mlade na noge da se bore za svoja prava, za svoju budućnost u svojoj domovini, jer mladi to mogu samo im treba podrške. Ti budi njihova podrška, upravo ti koji čitaš ovaj tekst počni od sebe. Mijenjaj svoje loše navike, polako ali sigurno počet ćeš da mijenjaš i tuđe živote.
Tekst: Mevlida Šišić
