Neki ljudi su vrijedni topljenja
„Kako me nervira“, ljutito pomislim kada mi uzme najdraži džemper bez mog pitanja. „Pa stvarno, kako je mogla? Zna koliko ga volim. Nema veze, sada ću ja uzeti njenu omiljenu torbu!“ I tako svaki dan u krug. Sestra i ja. Svađe oko stvari koje sam mislila da su tako bitne. Ponekad čak u tim trenucima sam mislila da mi je najveći neprijatelj. Da sam samo tada znala da ću jednog dana poželjeti te svakodnevne svađe.
Osoba o kojoj se ne usudim pisati. Od mnogih tekstova, nijedan nije bio o njoj. Ne zato što nije vrijedna toga, već zato što me strah da ne kažem premalo. A ona je mnogo više. Pa me strah da ću nešto zaboraviti, izostaviti, nedovoljno opisati. Imate li vi osobu koja je jako daleko, ali opet imate osjećaj da je uvijek tu? Ja je imam. Tačno 1477 km daleko. A opet bliža od svih osoba koje su oko mene. Ponekad se pitam šta je to? Kako to nazvati? Kako je to moguće da mi blizina tuđih ljudi ništa ne znači, a njena daljina ipak sve? Kada samo misliš o tome, kao da je nemoguće. Ponekad poželim da živim u svijetu koji ne zna za rastanke i odlaske. Koji nikada nije ni čuo za to. Ako ti živiš u tom svijetu, znaj da ponekad neko negdje bi želio barem na kratko biti ti. A onda kliknem opciju restart, zaboravim na te misli i shvatim da je uredu. Uredu je, jer sve u životu ima svoj razlog. Pa tako i ovo. Posebnije je ovako. Shvatiš koliko cijeniš nekog i koliko zaista voliš. Shvatiš da vam daljina, prepreke, brane, planine i rijeke, ne mogu ništa. Jer vaša ljubav se ne mora dotaknuti da bi je osjetili. Osjetite je svuda oko vas. Ja sam sigurna da je osjetim. Kada prođem ulicom gdje smo stalno šetali, pa me podsjeti na nju. Osjetim u prvom snijegu sjećanjem na naše igre kao djeca. U mirisu cvijeća, jer znam koliko voli ruže. Oduvijek smo voljeli rečenicu iz filma Frozen – “Neki ljudi su vrijedni topljenja“. I to će uvijek biti tačno. Ponekad je to jačina i ono što nas pokreće. Samo to je prava ljepota nas i vrijedna je svega. Nije to do boje očiju, kose, oblika lica. Već do osjećaja koji je duboko u nama. I to je naše jedino bogatstvo. Kada nečije potrebe stavljamo ispred svojih. I sretna sam zbog toga što u svom životu imam nekoga takvog kao što je ona. Nekoga za koga znam da je uvijek tu za mene. „Neki ljudi koliko god puta otišli, uvijek ostaju.“
Možda se pitate zašto sam baš sada odlučila da pišem o njoj. Zato što, iako znam da nema dovoljno riječi koje mogu da opišu moju ljubav prema njoj, o njoj ipak treba da pišem. Jer je osoba na koju sam se ugledala i na koju se ugledam, koja mi je pokazala kakva osoba želim ja da postanem. Jer me tješila zagrljajima, čak i danas tako udaljena. Jer znam da je uvijek tu. Jer je moja inspiracija. „Most ima dvije strane. A majka je imala dvije kćeri. To smo uradili zajedno. I nastavit ćemo da radimo zajedno.“
Autor teksta: Sumeja Hazić
Izvor fotografije: pinterest.com
